Sjećam se dobro tog prvog rujanskog treninga sa Zagrebačkom treking školom na početku sezone 2017./2018. i tih samotnih koraka prema maksimirskoj Mogili uz unutarnje popratne komentare: “Joj, novi ljudi, kako ću ja to, nisam trčala sto godina, ajme, ne znam nikog, ajme kauč nije ovoliko stresan, ajme ovo, ajme ono.” Godinu dana poslije, na prvi trening nove sezone došla sam samo s jednim “ajme” u glavi: “Ajme oću li moć u bolju grupu?” 🙂
Gledajući unazad, nevjerojatno mi je koliki neprijatelj sami sebi ponekad možemo postati, koliko sebe možemo demotivirati, nekad čak i kažnjavati, puštajući na volju našem unutarnjem kritičaru da nas neprestano podsjeća na naše neuspjehe i viče „Fail, fail, fail!“
Objektivno, neuspjeh ne mora uopće biti strašan, ali bez obzira na to, subjektivni teret tog neuspjeha je često nepodnošljiv.
Svi smo se našli u situaciji da smo sami sebi bili najveći neprijatelji, zar ne? Može to trajati satima, danima, mjesecima, godinama…I polako, ali sigurno, počnemo padati sve dublje i dublje, na sve moguće načine. Anksioznost nam je najbolja prijateljica, ali ne želimo s njom na kavu baš svaki dan. Znamo da je potrebna promjena. Postavljamo si razna pitanja, tražimo odgovore. U nadi da će netko u mome iskustvu odgajanja unutarnjeg kritičara pronaći barem dio odgovora na svoja pitanja, sažet ću što je meni pomoglo da u godinu dana steknem određenu psihofizičku kondiciju, a održavanje kondicije je ionako, trajan proces.
1. OSVIJESTITI PROBLEM.
Ok, svi imamo svoje loše dane, to je normalno, ne vjerujem da je moguće u svakom trenutku biti sretan; dobro je isplakati se (i bez PMS-a!) :), slušati kišu cijeli dan u krevetu (nadajmo se da je nedjelja), pojest teglu Nutelle u dva dana (okeee, u isti dan, istiiii!) :), itd. itd. Ali kad je negativa prisutna duže vremensko razdoblje, tada stvari postaju teže, pali se crveni alarm.
Moje upozorenje je bio onaj dan kad sam se probudila, ustala, umila i oprala zube, vratila u krevet; “odspavala” pola sata, ustala, otuširala…i vratila u krevet…kunjala još pola sata, ustala, obukla majicu… i vratila u krevet… Sve vam je jasno.
2. PRISJETITI SE ŠTO VOLIMO.
Sjetila sam se 2. razreda srednje, prije 20 godina (wait, what?!) 🙂 kada sam svaki dan rano ujutro s dvije prijateljice trčala na Marjanu. Kad imate 16 godina zadnje na pameti vam je buditi se u 6 ujutro i ići trčati na Marjan prije škole, ali nama je to bila predivna navika, dan danas pamtim to razdoblje kao jedno od najljepših. Prvo bih išla u pekaru po krafnu 🙂 pa po jednu prijateljicu pa bismo skupile drugu, i evo nas na Marjanskim vratima s misijom kako ćemo jednog dana otrčati do Bena (1500 m) u komadu. 🙂 (I da, to su bili oni dani kad smo mogle pojest vola i nakon sat vremena ići na trčanje.) 🙂
Sjetila sam se tog najljepšeg razdoblja, tih sportskih početaka; sjetila sam se da volim trčati.
3. POTAKNUTI SE NEČIM IZVANA.
Probudit će nas ljubav prema nečemu, ali ponekad smo u toliko dubokom snu da nam je za buđenje i održavanje budnima potreban i poticaj izvana. Moja najdjelotvornija budilica su gotovo uvijek ljudi. Jer kad smo među ljudima s kojima dijelimo iste interese, glavi priuštimo nužno potreban odmor od vlastitog unutarnjeg kritičara.
Uskoro shvatimo da svi vodimo slične bitke.
Samo bivanje i ugodno komuniciranje s dragi ljudima iz dana u dan činit će svoje. No prije svega, trebamo odraditi svoj dio, tj. preuzeti odgovornost za taj prvi korak. A kad dođemo tamo kuda smo zakoračili, iznenadit ćemo se hrpom ljudi s kojima ćemo zajedno trčati…plesati…pjevati…slikati….:)
4. NE ODUSTATI KAD JE TEŠKO (A ČAK I KAD NIJE).
Euforija zbog nečeg novog uskoro počne nestajati; s niske razine skočimo na visoku pa se spustimo na onu između, što naš unutarnji kritičar može doživjeti kao novi pad. Fail, fail, fail! U tim trenucima ponovim korake od 1. do 3. 🙂 Vjerujem da ni ostali ne dolaze baš svaki put s istim entuzijazmom na treninge – ali se ipak pojave. Pojavljivati se, redovito, je neophodno.
A ako nam se duže vremena ne da dolaziti i totalno smo u komi i pitamo se whatta fff…??! – dobro je provjeriti razinu željeza u krvi. True story. 🙂
5. BITI ZAHVALAN.
Kada pričamo o zahvalnosti obično je vežemo sa svim dobrim, pozitivnim, dragim i zdravim što imamo u životu. I to stoji, to je nepobitno. Svaki put kad bih se u nekom danu oneraspoložila radi nečeg, taj dan bih na ulici vidjela osobu u invalidskim kolicima, neko dijete koje je tek izašlo s kemoterapije, ili bih čula majku ispred Klaićeve kako na mobitel uplakana priča o sinu koji povraća po cijeli dan. “Hvala na dobrom zdravlju – vlastitom i bližnjih.”, zar ne? No neki dan sam shvatila da sam lagano zavoljela i sve ono loše – retrogradno. Sve ono što me izluđivalo, sada sam prihvatila. Jer, klišejevski kako i jest, da nije bilo tog lošeg tada, ne bi bilo ni ovog dobrog sada. Sve naše dobro i loše nas je dovelo upravo tu gdje jesmo – ako smo sada sretni i mirni, uživajmo u tome maksimalno koliko možemo; ako smo nesretni i nemirni – važno je vjerovati da će i to proći.
Ništa nije vječno. Niti sreća, niti jad.
I evo, nakon godine dana, što su mi donijeli ti koraci prema prvom treningu?
U sportsko-fizičko-mentalnom smislu?
1. Redovite tjedne maksimirske i sljemenske treninge (x3) i mjesečne izlete > Ustrajnost, dobra navika.
2. Zagrebački noćni cener, 11/2017 (napokon trčanje 10 km ispod sat vremena – 64 sekunde, wohooo 🙂 ) > Ostvarenje cilja.
3. Blatersa, 12/2017 (50 km noćne trke na Sljemenu – prošli smo trećinu, zaboravili od traume većinu 🙂 ) > Prihvaćanje.
4. Jutarnja Gelender Liga (staza od Blizneca do Sljemena zahvaljujući kojoj ću jednom zavoljeti uphill…I think.) 🙂 I ranojutarnje dizanje. 🙂
5. Mrak komba1. i 2. mj. 2018. (najluđa noćna trek liga – ikad! A ja se bojim mraka! 🙂 ) > Suočavanje sa strahovima.
6. 1M, 3/2018 (48 km Medvednice, s nepotpunim kontrolnim točkama) > Uvijek davanje maksimuma.
7. Istra trail, 4/2018 (67 km predivne staze i trpljenja žuljeva od 35. km) > Sucking it up and getting to the finish line.
8. Traversa, 5/2018 (50 km danje verzije notorne Blaterse; bila sam najsretnije dijete u cilju 🙂 ) > Poluostvarenje zacrtanog:)
9. Velebit trail, 9/2018 (26 km nakon dvomjesečne trkačke stanke zbog pada željeza i “Antonijo-vruće-mi-je!” 🙂 ) > Back to the game.
10. Znebač trek, 9/2018 (4-satna treking utrka s maksimalnim testiranjem orijentacijskih sposobnosti) > Nema paničarenja kada se izgubiš.
To be continued… 😉
U društvenome?
Ne mogu vam opisati kakva je to predivna ekipa opičenjaka, upornjaka, sportskih entuzijasta koji su eto odlučili tu i tamo trčati :). Često po noći, u blatu, snijegu, u lišću, izgubljeni bez hrane i vode. (Ili izgubljeni s hranom i vodom za cijeli razred. :)) Endorfini su na djelu nakon svakog treninga i svake trke – i što nam drugo preostaje nego napuniti baterije za sljedeći dan svog života, za bolje suočavanje sa svime što nam je život stavio na pladanj.
U poslovnome?
Fokus, fokus i fokus – koji je donio nove ugovore, suradnje, bolju produktivnost i omogućio brže rješavanje svakodnevnih izazova. A evo i nakon 7 godina postajem i bolji šef prema samoj sebi pa sam si dozvolila 5 dana pravog “I am currently out of office, on vacation and unavailable.” godišnjeg odmora za dobar restart. P.R.E.P.O.R.O.D. 🙂
U ljubavnome? 🙂
Blatersa je bila jedna velika prekretnica, iznutra i izvana, a nema toliko veze s trčanjem, ni s kilometrima. Pisala sam već o tome da sam svoj prvi blog članak objavila točno u 23:59 na startu te trke. Ta prva blog objava označila je početak nečeg velikog; nisam bila ni svjesna, a i bolje da nisam, jer se ne bi ostvarilo. Radila bih si prevelik pritisak. Blatersa je prošla, race report napisan, objave su izašle na Facebook. Došle do određenih ljudi u našem treking klubu. Khm khm. 🙂
He sad, da ne bi ispalo da promičem ljubavni matchmaking u trkačkim klubovima :), dotični gospodin i ja smo 3,5 mjeseca trenirali u istom klubu, a da se nismo službeno upoznali. Ummm, da. 🙂 Par puta je Brzić došao u nižu grupu, trčali smo rame uz rame, riječ prozborili nismo. Sreli bi se u tramvaju na putu za sljemenski trening, ja bi si nabila slušalice u uši, okrenula glavu i pomislila “Jooooj, ovo je onaj momak iz kluba, nismo se još uopće upoznali službeno, ajmeee šta ću ja sad tu pričat s njim.” 🙂 (To mi je još uvik bila ona faza “ajme ovo, ajme ono, šta ću ja sad tu” i osjećaja implodiranja na skoro svakom koraku.)
Long story short, Soldo išla na Blatersu, prešla 1/3 trke, smrzla guz’cu, napisala članak o tome. Kako odustati i sačuvati si živu glavu – i sve prste na broju. 🙂 Mladi gospon ostao oduševljen (imam dokaz na jednom Facebook pageu!) :), a i sam je prošao tu trku pa je točno znao o čemu pišem. Taj članak ga je pak doveo do one moje prve blog objave, zatim do friend requesta, susreta uživo i napokon upoznavanja na Samoborskoj trci, a nedugo zatim i do love requesta. 🙂 Bila je to ljubav na prvu blog objavu – s jedne i s druge strane.
Ta moja objava je bila rezultat rada na sebi prethodna tri mjeseca i konačnog ostvarivanja dugogodišnje želje; a on je prepoznavši u njoj sebe, prepoznao i mene.
Zbljuv, ajme, bljaaak, znaaam, HA. HA. HA. Smijem se i ja, svako jutro, ali na drugačiji način. 😉

A izazovi za ovu sezonu; well, moj unutarnji kritičar je postao moj unutarnji navijač, nova mantra za trke mi nije više “samo da sam unutar limita” :), nego “aj daj koju sekundu/minutu brže nego prošle godine”, a uza sve to, prisjetila sam se da volim i pjevati. Stay tuned. 😉
Nova sezona je počela. A što vi volite? 🙂
P.S. Ljubavni dio objavljen uz dopuštenje mladog gospodina. 🙂




No Comments Found