1M – trening mentalne snage (a.k.a. “kako ne odustati”)

Svanula je i ta nedjelja. Nakon one 3 milisekunde izbezumljenosti pri buđenju – “koji je ono danas dan, gdje se nalazim i šta ću jest” – odjednom mi je sinulo: Dan eM, jedan eM.

Da si smirim onu mukicu u želucu, odlučila sam pokušati zavarati mozak: “Ahaaaa, danas je TRENING po 1M. Ok. All is well with the world!” Samo ta promjena u vokabularu, trening vs. trka, smirila mi je leptiriće u trbuhu i glasove u glavi. Barem na neko vrijeme.

Pogledala sam kroz prozor, Sljeme ne vidim. “Divno. Još jedan TRENING po magli, snijegu i zimuri.”

Nahranila sam se, obalijepila trakicama i počela spremati ruksake – sve po popisu od večeri prije; Sport Billy se reducirao, pa je u svojoj Mini Billy verziji izgledao sasvim oukej (osim šta mi baš nije trebalo 5 pari čarapa, ni 3 para rukavica) :). Al trauma je trauma, pa bolje spriječit nego liječit. Usto sam, kao dodatni oprez, stavila prozirne vrećice na noge, molim lijepo. 🙂

Na startu opuštanjac, barem se tako činilo. “TRENING!” bila mi je svaka druga. Idemo mi pa dokle stignemo. Mislim se da, eto, ovaj put barem nije noć i nemam cijelu opremu za preživljavanje na leđima pa bih mogla i potrčati. 🙂

Start točno u 8:30. Već od samog početka vidim da mi gležanj otpada (posljedica gojzerica od par Sljemenarenja ranije), i mislim se kako neću dospjeti ni do ulaza u šumu. :-/  Srećom, kad sam se ugrijala bol je prestala.

A u 10-oj minuti uhvatili su me i grčevi, bolje da ne kažem koji. Koji god, vucarala sam se po onom početnom asfaltu ko krepalina, u sebi ponavljala mantru “Pain is inevitable, suffering is optional”, ali jok, grčevi su bili nepodnošljivi pa mi je mantra prešla u “Trpiš ih i doma na krevetu, Soldo, istrpi ih i sada! What’s the difference?!” Znam da traju oko pola sata, a kad su počeli popuštati osjećala sam se ko nadrogirana! Ubrzala sam korak i TRENING (wink, wink!) 🙂 se nastavio po planu.

Malo mi je staza bila neprepoznatljiva: nešto nije bilo snijega do koljena, skrivenih potoćića ispod snijega, markacije su se čak i vidjele. Skoro sam i zaboravila kako je to kretati se samo po blatu, a ne po snijegu. I pomislila sam samo kako su svi ti treninzi u otežanim uvjetima zaista imali smisla, jer sada je sve bilo lakše – i u nogama i u glavi. Bez snježnog proklizavanja znala sam da će mi barem kukovi ostat na mistu. 🙂 Naravno, pala mi je na pamet i koja filozofska, pa sam se sjetila citata kojima se inače napucavam kad je teško:

It doesn’t get easier, you get stronger.   (Unknown).

A osjećaj da je ipak malo lakše, uvijek je dobrodošla nuspojava.

Odjednom su se pred nama pojavili Kameni Svati! Nisam mogla vjerovati da smo već tu! Nalet adrenalina.

Nakon Kamenih uslijedilo je prvo skretanje s rute. 🙂 “Samo pratit markacije, how hard can it be?!” A može, trčiš, pričaš, i before you know it čuješ “Je li kooo vidiooo markacijuuuu?!”. 🙂 Tu smo izgubili možda desetak minuta, al vjerujte, mic po mic, nakupi se – pogotovo kad ganjate dolazak u limitu na određene KT-e.

Došlo je i vrijeme za Cornyja, treba malo energije. Jest da u planinskom pogonu nemam volje za jest (that’s a first!), a i ko deva sam pa zaboravim na vodu (srećom za slamkicu iz ruksaka!), no bez energije počinje bolit glava, a noge neće slušati. Griz tu i tamo svakako dobro dođe.

A Corny se toliko smrznuo da kad sam ga zagrizla nešto je ispalo pa nisam znala je li to ispa’ lješnjak ili mi je otpa’ zub. 🙂 Nepotrebni ultra stres od 3 sekunde; svi zubi su na mistu. 🙂

TRENING! (moj redoviti tik taj dan – ovo nije trka, ja sam na treningu.)

Do P.D. Glavica smo se malo razdvojili, ovisno o našim brzinskim (ne)sposobnostima, a na planinarskom domu opet svi okupili. 🙂 Svi osim jedne. 🙁 Ispala jakna pa se morala vraćati 2 km prema Svatima. 🙁 Znali smo da će se snaći, a kad smo kasnije čuli i da nije sama, malo nam je bilo lakše. 🙂

Iskusniji iz grupe su već skužili da nećemo biti u limitu na određenim KT-ovima, što bi značilo da neke druge trebamo preskočiti. Čuvši to, preskočio je i moj tiki tiker, ali sam nekako deep down vjerovala da do Kraljičinog zdenca (prve ključne limitaške kontrolne točke) možemo doći do potrebnih 14:30. Kad ste neiskusni, virujete u svašta. 🙂

Ignorance is bliss. 🙂

TRENING! 🙂

Uputili smo se prema Ponikvama, opet malo razdvojili, a negdje prije Slapa Sopot opet svi spojili, i to “zahvaljujući” gubljenju po nesretnim Ponikvama. Naravno, što bi bio trening po blatu bez padanja – ona strmovita blatna nizbrdica je učinila svoje pa sam oplela na desni bok;  jačina pada – 2,5 po Richteru. 🙂

Na slapu je bilo već 12:25, uslijedio je zaključak da nema šanse da dođemo do Kraljičinog zdenca do 14:30. To sam i ja pomislila jer sam znala da slijedi žešći uprić poviše slapa, a do Risnjaka stalno uzbrdo.

Najveća uzbrdica koja me ubila bila je ta kratka odmah poviše slapa Sopot…u jednom trenutku naslonjena na svoje štapove, i u nadi da neće popustiti, pogledala sam gore i vidjela kroz dva polegnuta debla mog Leptirića kako đipa uzbrdo, bez štapova, s ruksakom većim od mojeg, i s čeličnom voljom istom takvom. Tu i tamo se okretala uz uzvike “Maaaaaaaaarge”… na što bih ja odgovorila “Evoooo meeeeeee!” ili “Tu saaaaam!” a u sebi “Ala brale tek smo ovde.”

Tu je već postajalo hladno, snijega je bilo sve više i više, ali ipak manje nego tjedan dana ranije.

Pa skužite da ako ste preživjeli gore uvjete, preživjet ćete i ove “manje gore”.

Kad smo prošli Grajfovu kopajnu i kad sam vidjela koja je ura u sebi sam pomislila da ako dođemo do Risnjaka u 13:45 da postoji minorna mogućnost da se zaletimo prema Grafičaru pa nizbrdo na Kraljičin zdenac i dođemo tamo do potrebnih 14:30. Kad ste neiskusni virujete u svašta. Na Risnjaku sam napunila ćuturicu i iznijela Leptiriću svoj plan: “Joj baš me zanima hoćemo li stići do Kraljičinog do 14:30, pa ćemo vidjeti koliko će nam trebati Mrcinom do Gelendera. Limit za Gelender je 15:30, sigurno to nećemo, pa onda preskačemo Horvatove. Ali baaaš mi je napeto vidjeti možemo li se zaletjeti do Kraljičinog do 14:30.”

Leptirić mi je uputila the “ti si luda” look, ali je isto pristala. 🙂

I što se dogodi?

Fulale smo skretanje na 1M stazu s Risnjaka prema Grafičaru! Da! Čujte i počujte! Tu smo prolazile jedno 10 puta nedavno i uvijek bismo vidjeli tu stazu, moj mozak ju je i registrirao pod “Tu skreni nakon Risnjaka prema Grafičaru kad bude 1M utrka”…but nooooo! Izgubile smo 10 minuta, i više. Svaka minuta u amaterskom enduranceu znači vječnost, trust me. :-/

I tako smo kod kontejnera ispod Grafičara odustale od Zdenca i uputile se u P.D. Grafičar, gdje smo sreli ekipicu. U tom trenutku smo se svi osjećali malo žbljaki. Kada preskočite jednu KT maaaahaahaaalo vam padne moral; kad znate već tada da ćete preskočiti i još jednu, već je vrijeme za pakiranje prnjica i spuštanje s planine – po mogućnosti busom. 🙂

Ipak, kako je ovo TRENING, jel’te 🙂 meni je u glavi bilo samo da dođemo maksimalno koliko možemo, a ako to znači odustati ne samo od Zdenca, već i od Horvatovih – znači dvije najteže uzbrdice – tako jednostavno mora biti u današnjem TREEENINGU. 🙂

Krenuli smo prema gelenderu, udrili photosession i uputili se prema istoku.

Pretrčali smo preko skijaških staza, oni coolerski snowboarderi su nam uputili isto tako coolerske poglede (s malim upitnikom nad glavom), a nešto ispod raspaljena muzika tipa Miše Kovača (znam da bih trebala znati točno ko je bio, al stvarno nije moj đir). 🙂 Naravno, svi ruke u zrak i “OOOOOOEEEEEE!”. 🙂 🙂

Na vrhu Činovničke pala odluka da nećemo na Runolist pa na Puntijarku, nego direkt na Puntijarku pa na Hunjku. “Mooohooohooooolim?! Nećemo na Runolist?!” Pa Runolist nji tak strašnji! U tom trenutku sam poželjela da me pokupi neki skijaš koji bi doletio nenadano iz magle; u drugom, pak,…switch – hej, ovo je TRENING. 🙂 Uputili smo se tako prema Puntijarki i Hunjki.

Kad jednom odlučite nešto, i uputite se, nema više žaljenja. Nepotreban je to gubitak energije.

Prošli smo Puntićku, stigli na Hunjku, the point of no return (riječi naše Hrabre) i uputili se prema Gorščici. Četiri tjedna ranije tu smo galopirali, smrzavali papke, hodali po snježnoj gredi, upadali u snijeg sa strane…A sada, run in the park – s preponama! 🙂 Bilo je toliko srušenih grana i stabala, ali i dalje osjećaj da je neizmjerno lakše od onog propadanja u snijegu otprije 4 tjedna.

Idemooo, još 17 km. Možemo mi to!

Brži dio ekipice se odvojio, tako da smo ostali Leptirić, Uvijek Nasmijana i ja. Prošle smo već cca 30km i gurale dalje. Naravno, krizice su bile neizostavne, što je bilo vidljivo u izmjenama na začelju naše tročlane kolonice.

No, stajale nismo.

 

Preko Gorščice prema Lipi, uz smijanje jer smo se prisjetile kako smo prije 4 tjedna tu prtile snijeg, a dočekivale su nas poruke u snijegu prvog našeg prtaćkog člana; poruke poput “Sranje”; “ZTŠ do jaja” i “Upri!”.  Vidjela sam te poruke i sada. 🙂

Ročićeva sjenokoša! Wohoooohoooo! Shalalalalaaaa! 🙂

 

Štreberski smo znale da uskoro ide skretanje za Lipu, pa ona neka bistrina prije Lipe, pa Lipa odmah nakon kratkog uprića. Stigosmo i u P.D. Lipa, a na izlazu nas pozdravilo troje nacvrcanih iz Čučerja. 🙂

TRENING! 🙂

U pl. domu smo se lijepo okrijepile čajem i rakijicom, a ja sam se napokon sjetila da bih mogla iskoristiti barem jedan od onih pet pari čarapa, a pritom na papke staviti i novi par vrećica. Znači…na 7. kilometru prije kraja jedne ultre, ja se sjetim da su mi noge ipak mokre. 🙂

Na izlazu iz Lipe nas je opalio takav adrenalin da smo samo pojurile nizbrdo, a meni je prvotno treskanje od hladnoće vrlo brzo zamijenio nalet znoja od rakije. 🙂 Mrak je već pao, čeone su namontirane. Trčimo mi tako kad odjednom čujemo nekog lika kako pjeva s gornje paralelne staze! “Djevojkooo ovo djevojko ono, nešto nešto”, a kako se počea i spuštat prema nama malo smo ubrzale trk da uhvatimo dvojicu trekera ispred nas…koji su se u tom trenutku stopili s ostatkom ekipe iz Čučerja. 🙂 Čučerjani su nas, iz dobrih namjera, uvjeravali da je Vugrovec u drugom smjeru – nema veze što je tabla poviše njihovih glava govorila nešto sasvim suprotno. 🙂

Blaga nizbrdica, trk, treska mi se čeona na glavi i pada lagano na nos, namještam ju, al se okomila na mene. Odustala sam i neko vrijeme trčala tako s lampom na nosu – vidno polje smanjeno, ali nošena sam adrenalinom i dvjema nasmijanim ZTŠ-ovkama.

Naš cilj se polagano približavao. Trčale smo maksimalno i samo govorile “sad će ubrzo onaj asfalt”. Nas trailrunnere asfalt veseli jedino kad označava dolazak pred cilj :), tako da kad smo ga dotakle u Vugrovcu počele smo se derati i u tonu Smogovaca spuštati prema Domu.

Čim smo onako ushićene uletjele, dočekao je pljesak. I onda naše: nismo sve KT-e. 🙂 No, za razliku od Blaterse gdje sam jedno 10 minuta čekala Danijela da se presvuče u autu pa da se ušuljam u DVD iza njega (jer kao sad će nam pljeskati, a mi saaaamo do gelendera odvalili), ovdje sam bila u shemi: “Ok, nismo sve KT-e skupili, ali odvalili smo freakin’ 48km (!) – my PM (Personal Most) – bili smo 11 sati na nogama, kad je pao moral nismo odustali, nismo dopustili da nas neprođeni KT-i zaustave na Hunjki, i, ne manje važno, imali smo force za dalje! U cilju je svakako bio osjećaj “Kad ćemo opet; spremni smo za Istru; jedva čekamo Traversu!” 🙂

“Tako mi je drago što smo išli do kraja.”

I meni, dragi ljudi…i meni.

 

 

 

(Photo credits: Sara Cobal, Mirna Karzen, Ivan Pravdić, Bruno Stanković; Hvala! 🙂 )