Photo credit: Ana Jeren
Moje natjecateljsko iskustvo na trkama životnosljemenske škole Gelender Cafe traje tek par mjeseci, a već vidim da će liga Mrak kombinacija (MK) biti moja najdraža trekerska ludorija. 🙂
Liga je to u kojoj ćete se po mraku gubiti, s grana visjeti, u lišću kupati, po blatu sklizati, prema potočiću proklizavati, tragove veprića vidjeti (možda i veprića), kontrolne točke tražiti, puteve ranije istraživati, tim putevima na trci kasnije ne ići…i u cijelom se procesu smijati i uživati.
Nama nadobudnim amaterima uvijek je veselo, gotovo mi je već sada žao što ću za 2-3 godine poznavati svaki kutak Sljemena i manje se gubiti. 🙂 Prvo kolo MK-a bila je Jutarnja Gelender Liga 3.1., a detalje tog iskustva možete pročitati ovdje. 🙂 Drugo i treće kolo, večernji termin sažet ću ukratko, a četvrto, najfriškije, glavni je, pak, akter polovice lige, stoga i najviše riječi (a i trenutno ga još intenzivno proživljavam).
Mrak komba, 2. kolo, srijeda 3.1.2018. (Kamenolom Markuševec-Gradečak-Tusti breg-Markuševec)
Eh, što reći, koju poruku poslati? 🙂 Najluđi uprićasti start, proklizavanje po frekvenciji žešćoj od Blatersine, jedem granje, čupam korijenje, padam skoro u provaliju, makadam zatupljuje, kraćenje, blatoslajd do cilja…Toj avanturi je prethodilo poluuspješno istraživanje staze 2 dana ranije (tako i treba kad su dva dezorijentacionista u akciji dan poslije novogodišnje noći). 🙂
Mrak komba, 3. kolo, srijeda 10.1.2018. (Streljana Vrapče-Babin zub-Nogošin breg-Grafičar)
Istraživanje za ovu trku bilo je u solo aranžmanu nedjelju prije; započnete stazu obasjani suncem, sve je po pe es-u, dođete do točke gdje vam se osmjehuje blatni uprić, oke može, izgubite se tamo po nekom Koprivnjaku i završite ljubeći ogradu od streljane (??!), prelazite potok misleći da je tu staza 54, idete u smjeru za koji ste uvjereni da je pravi, da biste na kraju opet došli do ograde (?!). Okrećete se i idete drugim smjerom only to realize da niti je to staza 54 niti ste vi tamo gdje mislite da jeste – već se nađete na istom početku blatnog uprića od 2 sata ranije! 🙂 Mobitel se već ugasio, ostajem na pola banane, do Grafičara ima još ohoho, voda je pri kraju, srna se smije s brežuljka.
Ali natrag ne idem – ne znam je li to splitski dišpet ili općeniti životni stav “uvijek naprijed”. Što god je bilo, do cilja me dovelo.
Onaj štrudel od sira na Grafičaru bio je dobro gorivo – uslijedio hodačko/trkački spust do Frankopanske. Molim lijepo, trener je rek’o “Važno je vrijeme provedeno na nogama.” Pa eto, kad je bal nek je maskenbal. 🙂
Trka je bila jedna od težih jer je bila konstantna uzbrdica, a odabrale smo makadamski put (znači, 3/4 onog istraženog nedjelju prije ni pomirisala nijesam :)) Najupečatljiviji mi je bio prelazak preko potočića gdje sam se trudila ne otkotrljati natrag i malo se oplahnuti ispod ruke, te onaj dolazak u Grafičar i osjećaj “WTF was this?” uz mantavicu. Taj uphill me ne ide koliki god bio nagib! Note to oneself: treniraj upriće! 🙂
Mrak komba, 4. kolo, srijeda 17.1.2018. (Tunel Gračani-Gračec-Mačkova pećina-Baćunski breg-okretište 15)
Kada se par noći prije trke budite i u jednom trenutku ponavljate rutu, a u drugome si onako u bunilu skoro oko iskopate jer pokušavate “maknuti granje”…to može na trci značiti samo sljedeće: ići ćete drugom rutom, granje će vas ispleskati. I tako i bi. 🙂 Osim toga, vikend prije trke prešla sam 50-ak km što u redovitom treningu, što u istraživanju staze. Zbog žešćih uprića bio je onaj osjećaj nisam-ni-znala-da-imam-mišiće-ovdje, a morala sam propustiti i redoviti ZTŠ-ovski trening zimske baze ponedjeljkom te sam ko derište kmečala da idem na prisiljenu hidromasažu na bazen. You become hooked, you want the candy, and you act like a spoiled brat when you can’t have one. 🙂 (Btw, bazen spasio!) 🙂
Četvrto kolo Mrak kombe bilo je daleko najjače. Okupila se družba od 5 šašavica. 🙂 Ja sretna ko prasence jer sam dobila jaču čeonu lampu, znači vidim dalje od vrha nosa, not to mention da sam transduktor htjela još od prve epizode Djevojčice iz budućnosti. 🙂
Start (Tunel Gračani) – KT1 (Gračec) – the ključni potočić – KT2 (Mačkova pećina) Trčalo se po Gračanima, skretalo na pravim dijelovima, transduktor položio ispit i uočio KT1, do ključnog potočića manje više sve ok, uz standardne povike “blaaaatoooo”, “pazi blatooooo” i “ajme koliko blataaaaa”. 🙂 Ključni prijelaz preko potočića prošao bez problema, vrlo vjerojatno jer sam ovu sliku pogledala jedno 15 puta da ne bih zaboravila gdje se nalazi the big rock. 🙂 (To što sam 2 puta profulala sa staze skrenuti nizbrdo prema potočiću, nema veze. 🙂 )
Uz vododerinu uzbrdo i onda prvo gubljenje predvođeno by Yours Truly Ms Soldo što me malo izbacilo iz takta. Zavrti me 3 puta oko osi vjerojatno neću znat ni kako se zovem, a kamoli gdje je sjever. (A zašto bih se uopće u orijentaciji sjetila izvaditi kompas, I wonder!) 🙂 Kada se u svojim solo sljemenskim eskapadama izgubim, I couldn’t care less, ali kada je tu i ekipica, e onda bude navala onog poznatog inner critica: “Glupsonko jedna smotana dezorijentirana, svih si zezla”. Poznati nam Leptirić (hello there!) 🙂 spasio je situaciju, iako sam ja već bila za digitalnu varijantu pronalaska puta. Dvije suMračnjakinje me grle i smiruju. (You know who ya are! 🙂 :-* ) Do markirane staze smo se dovukle i dalje do KT2 je prošlo sve po planu. Rutu KT2-KT3 prepuštam drugima jer smo odlučile tu lakšu varijantu, a ne onu s istraživanja. Uslijedio je urnebes žešći! 🙂 Ali, da citiram svoju suMračnjakinju: “Sve je pod kontrolom.” 🙂
KT2 (Mačkova pećina) – tunel Gračani (put do KT3) – KT 3 (Baćunski breg)
Znate ono kad ste na pravoj stazi, ali mislite da niste, pa odlučite sjeći da se spustite do “prave staze”? 🙂 Pogledasmo dolje i krenusmo. Taj šipražni “dolje” je bio istočno od Brebaka (olitiga najgušće izohipse na toj ruti). 🙂 Sažmimo taj polusatni guzospust i granovis na moje unutarnje “Weeee, guzospust! / Weee ublatnjavila sam se! / Woohooo puzanje ispod debla! / Puaaala lipog neba! / Čujem potok, znači dobar smjer. / Šta ću jest sutra?” i tuđe “Mislim da vidim stazuuuu!…Nope, nije staza. Mislim da je sadaaaa! Nope, ipak nije.” I daleko mi naj najdraže, posred te nizbe dok je svatko visio o svojoj grani: “E ljudi, samo za informaciju, ona gore staza je bila prava.” (Obožavam te!) 🙂
Prema KT3 (Baćunski breg)
Dočepali smo se starta preko kojeg smo išli prema KT3. Već smo znali da ćemo doći van limita, malo vam bude žao, ali ipak je opsesivno-kompulzivni poremećaj tu da vas odvede do kraja. 🙂 Rekoh si “Ideš tamo, makar puzala.” Jeeeeezik pregrizla! 🙂 Na startu smo dobile informaciju gdje skrenuti na početku Bikčevićeve i da se držimo desne strane. Nekako nismo čule to “desna strana” te smo po izvlačenju iz bazena prepunog lišćem išle krivom stranom vododerine…da ne kažem..nakrivljenom! 🙂 Ponavljam da smo smetnule ono ključno “desna strana” i tako smo take the harder way up.
Čini se da nema kraja, a u meni je ipak osjećaj da idemo u pravome smjeru. Ne pada mi na pamet odustati, već sam bila u naizgled bezizlaznoj situaciji i jedini je izlaz: naprijed.
Uostalom, taj uprić treba kad tad završiti, a ovaj put čak znam i koliki je otprilike. “Evo jeeeeee!” začulo se odjednom, KT3 je tu, ja vičem i skačem od sreće, nastojeći ne vrtjeti se u krug, jer, sjećate se, 3 puta i pojma nemam niti ime svoje niti gdje je sjever. 🙂 Vratile smo se istim putem, uz vododerinu, ali s prave, manje strmovite strane.
U cilju, kao i obično the kad-ćemo-opet osjećaj, popraćen osmjesima i prepričavanjem dogodovština. 🙂
Ulazim u stan, ostavljam lišće za sobom i smijem se. A granjopleskanje me ovaj put počastilo i scarface-om. 🙂 Spavam ko top, budim se i prasnem u smijeh.
Ako je potrebno blatnjavit se, gubiti se, plivati u lišću, visiti sa stabala…za čvrst san i buđenje uz smijeh…potpisujem do kraja života.
No Comments Found