/Croatian/ /Trail&Trek/

Traversa – more than your ordinary walk in the park

“Koliko sam stvarno naučila, imat ću priliku testirati se na proljeće na Traversi, dnevnoj verziji Blaterse, od koje je sve započelo. A do tada, TTT (trail, trek and train). ?”

Bila je to zadnja rečenica mog prosinačkog članka o Blatersi, onog koji mi život okrenuo naglavačke i u pozitivnom smjeru u svim aspektima međuljudskih odnosa, ali i odnosa samom sa sobom. Onog članka kojim sam zacrtala da ću na Traversi, dnevnoj verziji Blaterse, doći do cilja – od Podsuseda do Zeline, 50 km, u limitu (10h).

U ovih pet mjeseci od Blaterse jel’se trailalo? Jeeee: Samobor, krnji 1M (48k), 67k Istre…

Jel’ se trekalo? Jašta! Još uvijek se osmjehnem na početku Bikče kad shvatim kako sam one jedne mrakkombovske noći vododerinu zamijenila za lijepo utabanu stazu – punu lišća. 🙂 (U međuvremenu sam završila i školu orijentacije pa sada ne brkam ni suhe jarke za staze.) 🙂

Jel’se treniralo? Itekako! Maksimir, Sljeme, a u zadnja 3 tjedna sam napokon i Marjan rodnog Splita popeglala uzbrdo po trail stazama, a Vis nanovo otkrila u prvomajskom nikad-više-bez-kreme-za-sunce trekingu u tandemskom aranžmanu. 🙂 Sljemenska 1M trka (visinski teža od Traverse) i Istra trail (20-ak kilometara duži od Traverse) pružili su mi onaj osjećaj “prošla si i teže i preživila” – pozitivni psihološki učinak…check! 🙂

Jutro je krenulo sasvim ok – ovaj put čak nisam ni zasolila kavu kao ono jutro na Istri. 🙂 Smijuckala sam se spremajući trail ruksakić jer sam stalno imala flashbackove s priprema Sport Billyja za Blatersu koji je tada mogao opskrbiti cijeli jedan razred. A sada: 2.5 Cornyja, 4 magnezija, 1 banana, 1L vode, šuškavac, čeona lampa – Baaam! Da roof, da roof, da roof iz on fire!! 🙂  (Ok, malo slanog ne bi bilo loše, ili da sam se barem sjetila ponit novce pa si omogućit šut kave na Gelenderu ili Lazu). 🙂

Na Glavnom kolodvoru je svaka druga osoba kupovala kartu do Podsuseda, a i uhvatio se koji “Traversa, oujeaaa, we so cool” pogled :). A onda onaj trenutak nekog dubljeg značenja svega ovoga – svi ih imamo; od općenitih, do specifičnih…za sebe, za druge….Neočekivani dolazak jedne drage osobe, kojemu sam se ipak nadala, samo mi je dokazao da su nam i u najtežim trenucima pokretačko gorivo često drugi – ili oni koji su još tu, ili oni u čije sjećanje taj dan trčimo.

Ponekad zapnemo u leru, ali nas drugi prebace u prvu brzinu – ostale su na nama.

 

True story.

Sutinska vrela Podsused – start u 8.30h: 3-2-1 upri! Krenusmo tako svi, a ja se cerekam u sebi jer sam se prisjetila kako sam točno na istom početnom asfaltu prije 5 mjeseci teglila 100 kila na leđima i stala s trčanjem nakon…well…odmah. 🙂 Još sam se više počela cerekati kad sam vidjela da smo prije 5 mjeseci bili ušli na krivom dijelu u šumu. 🙂

Do Gelendera sam se nastojala maksimalno fokusirati jer bi svaki gubitak fokusa na 17km dugoj uzbrdici značio želju za sklupčavanjem u fetus položaj i zvanje mame. 🙂 Na povremenim nizbama sam progovorila koju riječ, a tempo je po mojim mjerilima bio izvrstan, as in masu bolji od mog klasičnog vucaranja. (Hvala ti! You know who ya are!) 🙂 Puno mi je značilo imati pacericu jer me je natjeralo da uprem, pogotovo taj prvi najteži dio. Negdje pred Grafičarem sam ju izgubila, ali smo se srele na Gelenderu.

Na Gelenderu sam bila za 3:10, a preporučeni limit je bio 3:30. Veselju nikad kraja, pogotovo jer sam znala da je najteža, uprićka, trećina – iza mene.

20 minuta na Gelenderu, pozdravili smo se sa ZTŠ-ovcima koji su tada završili trening, a nas par je nastavilo dalje. Nastojala sam držati svoju Pacericu maksimalno što sam mogla i to mi je pošlo za rukom od Gelendera do Hunjke na najljepšem singliću ikad, u tempu 6:30 min/km što je meni za planinu nepojmljivo (a i mojim guzovima također). 🙂

Negdje iza Hunjke više nisam mogla držati tempo; dovoljno je da jednom zastanete, izgubite inspiraciju iz vidokruga i vaš vas um počne još dodatno usporavati.

Ostala sam sama. Me, myself and my voices. Uuuuuu… This is going to be one fine jolly ride! Iiiihhaaaa!!! 🙂

 

Srećom da sam tjedan dana ranije u istraživanju prošla cijeli taj dio pa je dosta toga bilo friško – pogotovo one puste lokve s punoglavcima (zbljuv!). Do Ročićeve sjenokoše je sve ok prošlo, a nakon nje sam znala da me čeka nizbrdica po stazi 33 do Laza. A Soldo likes nizbrdice mucho mucho. 🙂 Zapičila sam i skužila sam da bih na Laz mogla doći sat vremena prije preporučenog limita od 7 sati. Tako i bi.

Pred Lazom me uhvatio plač. Od sriće. A kako sam se približavala cilju to se dogodilo u još par navrata – bila je to kombinacija svega: “Hvala na zdravlju, uživanju u prirodi i osjećaju slobode…” + “Ahaaa, to znači ta “psihoaktivna 47, tako ona djeluje…” + “Sretna sam.” + “Uuuu, bazgica!” + “Em stižem do cilja, em stižem unutar limita!!!” = I feel alive. Naravno, i PMS je dao svoj doprinos. 🙂 🙂

LAAAAAAAAAAZ! 🙂

Na Lazu sam izgubila 10 minuta s punjenjem mijeha (!?! don’t ask), ali je kratki živčanluk u trenu zamijenio miris koji se krio iza žute table s natpisom “Svježe pečeni odojak”… Mmmmm… 🙂 Da sam se, smotana da smotana, sjetila ponit novce mogla sam i zgrabit koji but i omastit brk po onom ubitačnom asfaltu do ponovnog ulaska u šumu. 🙂

Kroz Vrh opet ista publika kao i tjedan dana ranije na istraživanju: onaj lajavi pas na baterije, zlatni retriver koji je hvata zjake u hladu i uputio mi pogled “evo opet one luđakinje od prošlog tjedna” i kokoš kojoj sam uputila jedan “pppppkkkaaaakkk” iz onog vica. 🙂 A po ulasku u šumu grana u facu! – tik ispod oka – onaj dupli par leća u ruksaku Blaterse sada mi više nije bio smiješan. 🙂

Još je trebala proći ta jedna malo duža uzbrdica, ništa strašno, ali na 40. km, po stazi 47 (psihoaktivnoj, kako kažu), sve vam je troduplo teže – tako sam se i na toj uzbrdici zaustavljala jedno 10 puta, čisto iz trenutne lijenosti i “argumenta”: “Ha uzbrdica je, pa ono, Soldo, budi dosljedna sama sebi, stani ljenguzo i nasloni se na te štape svoje. Babo!” 🙂 🙂

Kad je završila ta uzbrdica od sreće sam pohitala nizbrdo i naravno prosula se po stazi koliko sam duga i teška – da je bar bilo blato reka bi čovik, but noooo, taman na dijelu gdje je sunce upržilo između dvi grane.

“Dust yourself off and try again” – nema druge.

 

Još od Laza sam vrtila mantru “Sad će brzo lijeva i desna Kladešćica, sad će brzo lijeva i desna Kladešćica”; za one koji ne znaju, radi se o dijelu staze malo prije zelinskog makadama koji je oko 6 km do cilja, dio na kojem bi itekako trebalo potrčati jer je blaga nizbrdica, ali nakon 45km ne znaš oćeš moć hodat, kamoli trčat.

Na istraživanju tjedan dana ranije do tog makadama smo došli skretanjem za lijevu Kladešćicu, ali sam čula da je desnom bliže, još sam doma i na karti malo pogledala. I tako nakon dvosatnog mantranja o lijevoj i desnoj Kladešćici 🙂 došla sam ja do tog ključnog dijela i odlučila se za desnu, onu neistraženu – i naravski da sam se pogubila, i ne samo to nego sam došla do jednog dijela na kojem sam “zaključila” da bi staza moooogla ići u pravom smjeru prema Zelini, ali mi se nekako čini da je”to mooožda onaj put šta san sinoć vidila da dosta krati stazu pa ne bi bilo fer da toliko kratim (?!?)…ajde se vrati ti nazad pa lipo na lijevu Kladešćicu, tu je ona blizu”…..   Nit’ je bila blizu, nit’ sam se ja vratila onuda odakle sam došla! A povrh svega na tom “povratku” sam lijepo uredno nagazila u blato – do pola listova! Pas m$%&! Beštimala sam dok sam se pokušavala izvlačit iz tog gutajućeg blata.

Jer uz 2kg od PMS-a, 2kg od carboloadinga i xy kilograma viška, nekih pola kile blata na patikama je piece of cake, da ne kažem of mud. Uhvatila me panika da neću nać makadam, ali sam srećom ubrzo vidjela markacije. Makadam touchdown! Ono šta mi je sljedećih 10 minuta znatno više otežavalo bila je moja luda glava koja i dalje nije mogla prestat beštimat…

“Jeb$%& me desna Kladešćica da me jeb%$*…..jeb%&ti neistražene puteve..u p%&#$ mat#%#&$ šta san smotana…..u k%%&c izgubila san 20 minuti… je$&#$ blato na patikama, zar mi je trebao dodatni je#$%i teret još ovih zadnjih 6 km??!

 

Inače sam pristojna. 🙂

A netom prije slanja dragome poruke da sam došla do makadama, skužila sam da sam sat vremena ranije pročitala samo pola njegove prijašnje poruke, a u drugoj polovici je lijepo uredno stajalo upozorenje: “E, ipak ne idi desnom Kladešćicom, nego onom lijevom koju smo istražili!” !!! Uslijedilo je još par “pas matera” i inih kočijaških poštapalica popraćenih ručnim gestikulacijama. (U moju obranu, PMS :)) Trudim se biti dobra prema sebi i ne živcirat toliko ni beštimat, ali sve ovo mi je bilo too much. 🙂

Taj makadam mi je prošao brže nego na istraživanju, adrenalin je činio svoje te sam dosta i trčala – sjetila sam se posljednjih 13km od onih 67km u Istri – isti problem – žuljevi. Srećom sada u manjoj mjeri, a pomislila sam “Žuljevi će proći, nokti će opet narasti. Embrace the pain, Soldo.” Došla sam na cestu, cilj je još bliži (crkva u Sv. Ivanu Zelini), a onda zadnje “riskiranje” – ne rani lijevo pa dosta uzbrdo i nizbrdo (kao na istraživanju), nego nastavit dole pa lijevo kraće uzbrdo (neistraženo)… I onda sam napravila trekohulje – upalila sam Google Maps…!!!! Pokleknula sam! Ubijte me! 🙂 A u tom mom čačkanju po Google mapsu i slanju poruka poput “iden biskupeckom??” i “vidin cemcjvuuu” (cemcjvuuu =  crkvu) 🙂 🙂 uspio se dogoditi i jedan “krc!”.  Oh, pužu smužu, zašto, o zašto si zalutao na asfalt?!

Vrlo “sexy” selfie mene i Biškupečke uz sms “iden biskupeckom???” doslovno dvi minute prije cilja :))

U cilju skakanje, osmijeh do uha, sreća neviđena, tresnila sam štapovima o pod, vikala “U limituuuuuu!” 🙂 🙂 Mislim da su se neki čudili kako mogu biti tooooliko vesela, ali nekolicina je znala što mi je značilo doći do Zeline – ja sam na ovaj put krenula još 15.12.2017. u 23:59h na startu Blaterse – ista staza, malo drugačiji uvjeti… haha “malo” – rajt! 🙂 Na Traversi pjev ptica, zeleno granje, vjetar lagano hladi, čuju se harfe;  na Blatersi – nebo na zemlju, sto kila na leđima, smrznute ruke, kijamet koji viče “You shall nooooot paaaaasss!! 🙂 🙂

I eto, stigla Soldo od Podsuseda do Zeline – trebalo mi je 9 sati, 12 minuta, 40 sekundi. 🙂 Or should I say 5 mjeseci traila, treka i treniranja, skupljanja iskustva, smanjivanja težine ruksaka, mijenjanja mindseta, gacanja po blatu, galopiranja po snijegu, uživanja s ekipicom…ma znate ono…sve što je potrebno da napravite neki napredak. 🙂

 

Blaterso 2018., bring it on! 🙂

 

No Comments Found

Leave a Reply