Već pet dana nastojim oblikovati članak povodom kraja kalendarske godine, ali mi je očito potreban nalet endorfina i svih mogućih pozitivnih kemija u mozgu koji se obično pojave nakon neke trke, prve ikada, dugoplanirane. Sport je droga. Pa evo. 🙂
Za jutarnju gelender ligu (JGL; prva srijeda u mjesecu, 5.30h, Bliznec-Sljeme) znam već…godinama…Prije cca dvije godine stazu sam prošla s jednim poznanikom, ali sam jednostavno odustala pojaviti se na startu lige. «Uf, uzbrdo; uf, ne bih se htjela sramotiti; uf, vjerojatno ću u jednom trenutku stati i otkotrljati se nizbrdo.» Stazu sam u zadnja 4 tjedna prošla 2 puta, ali od vrha do Blizneca i naravno da sam jutros paničarila da ću sto posto profulati na onom jednom dijelu, jer štreber je prošao stazu nizbrdo, a ne uzbrdo, pa kao, ne broji se…a tko se sjeća onog otprije dvije godine. Što mislite, jesam li fulala? 🙂 Srećom da su tu ljudi koji vas uvijek vrate na pravi put…
Nas 6 smo krenule u 5.00h s Blizneca. Prije polaska sam jedno dobre 3 minute pokušavala upaliti GPS na posuđenom Garminu, ali mi je očito bilo prerano za potpuni angažman mojih moždanih sinapsi. Nisam tako imala sreće sa štopericom. Mobitel je pokazivao 5.00h, a Garmin točno 4:57:27 a ja sam samo mislila «Mala, bolje bi ti bilo da dođeš do vrha u 5:57:27 da ne moraš zbrajati.» Umm, did not happen. 🙂
Put do vrha je stvarno bio put prema zvijezdama, dok se grad pod planinom kupao u magli. A da se čeona lampa i ugasila kojim slučajem, imali smo mjesec. Cijelim putem sam bila u opuštenom zenu, hodajućoj meditaciji – očito je Looney Tunesima u mojoj glavi još uvijek bilo prerano za svoj standardni show program. Okrenula bih se povremeno i ugledala svjetlucave točke ljudi koji su dan odlučili započeti istim izazovom…znajući da ih na povratku «u dolinu» čekaju još veći. Tišina je bila gotovo čujna.
Prisjetila sam se i prvog Gipsa sa ZTŠ-om, u rujnu, i pomislila kako je težina manja ne samo u nogama, već i u glavi. Taj mi je draži napredak. Nisam puno trčala, ali mi je tako uvijek kada sam prvi put na nekoj brdskoj trci – čak i na ovoj gdje sam znala otprilike što me očekuje – jedino što nisam znala je kakva sam u 5 uri ujutro. 🙂 Pred kraj sam, pak, potegla trkom po nečemu što zaista mrzim – s.k.a.l.i.n.e.! Dajte mi trčat, vozit biciklu, plivat, ruksak od sto kila za Blatersu…ali, molim vas poštedite me stepenica! Priznajem, klišejevski sam se sjetila scene iz Rockyja :), tigar je zaurlao, a ja uprla…dvije trećine! Nema veze, Margita, ne mora nitko znati…No, wait! 🙂 Po dolasku na cilj osjećaj sreće i nevjerice, pišu se rezultati, ja zbrajam, oduzimam, na kraju sam i dodala, mislim, dvije minute. Nema veze. 🙂 Na zamolbu preuzimam pisanje tih rezultata. Eeeee onda su se tek Looney Tunesi razbudili – «What’s up, Doc?! Kemijska ne radi dobro, je li? Ruke smrznute, jedva pišeš, a? N-n-n-n e e znam, Doc, kako se ovaj zove, pitaj ga ponovo…» Pritisak na entu, bojazan da neću sve zapisati, not to mention da sam svima bliještila u facu s neugašenom čeonom lampom…ispod rasvjete – ovim putem se svima ispričavam! 🙂
Smrzitis je ubrzo počeo te smo pohrlili nizbrdo, praktički smo letjele i bile zahvalne što je staza suha. Koji početak dana! 🙂 Dojmovi se još nisu slegli.
Dolazim doma, mama u šoku, ne zna bi li se smijala ili plakala. «Gdje si bila u 5h?? Jesi se presvukla?! Blaženo neznanje kad sam u Splitu; ne trebam biti u toku s tvojim ludostima». 🙂 Zaspala sam sinoć u 1h, probudila u 3h, preuzbuđena zbog dana preda mnom. Stoga je ubrzo nastupio fetus položaj na kauču i skupljanje snage za večerašnje 2. kolo, uz naravno i izazove radnog dana i pisanje ove blog objave.
Zašto ovo radim?
U davnim trkačko-triatlonskim danima radila sam to zbog osjećaja na cilju. Muka i crnjaci cijelim putem, ali endorfini, ponos i uživancija u cilju. Sada to radim jer uživam cijelim putem…a užasno je teško…fizički iscrpljuje, a glava samo nabacuje sumnju. Ali sam ja zaista počela uživati i kada je teško. I uvijek u sportu nalazim analogiju sa životnim situacijama, tj. općenito sa životom: Life is muddy, but you gotta enjoy the ride. A mi obožavamo blato. 😉 Radim to i zbog razbijanja kolotečine. Ovo je moj način, pronađite svoj, preporodit ćete se.
Zadnji prosinački dani uvijek su prilika da se prisjetimo godine na zalasku, a primjećujem uvijek iste fraze, i kod sebe i kod drugih: «najgora ikad», «ne znam kako sam preživio/la», «bit će bolja sljedeća». Negativa dolazi u brojnim oblicima; svatko, uostalom, ima svoju priču i nosi svoj križ. Nekome je križ plastičan, nekome od betona…nekome je plastičan, ali osjeća kao da je od betona. Takav je bio i moj. Osjećaj težine je isti. Dvije trećine 2017. provela sam u izrazitoj negativi fokusirajući se na problem umjesto na rješenje. Tek kad sam shvatila da «problem» moram pretvoriti u «izazov» i da se moram fokusirati na rješenje, oslobodila sam vrijeme koje je bilo rezervirano za anksioznost. Ona ne rješava probleme, samo izjeda vaš organizam, zakuca vas i paralizira na sve moguće načine…fetus položaj na kauču. Ali ne s osmjehom kao jutros, već uz brigu…stvarajući tako, pogađate, još problema.
Kao i za svaku trku na kojoj sam bila u zadnja 4 mjeseca, odabirem, stoga, i za 2017. prisjećati se samo dobrih stvari, a sve dobro dogodilo se od rujna nadalje kada sam se pojavila na prvom treningu Zagrebačke treking škole i odlučila da ću se vratiti redovitom sportiranju na jedan sustavniji način. Zahvalna sam sebi što sam bila redovita, a dobrim ljudima ZTŠ-a što su…dobri ljudi. As simple as that. I dobila sam nešto više od toga.
I onda pred kraj godine, najveće suočavanje sa strahom – objava bloga, 15.12.2017. u 23:59h na startu Blaterse sa Sport Billyjem i ludom, luuuudom glavom. Razbijanje kolotečine my way, remember? 🙂 Još uvijek sam pod dojmom pozitivnih povratnih informacija za blog, ljudi iščekuju nove objave, prisjećam se starih iskustava, skupljam nova, borim se s inner criticom koji već zbori da sam ispucala vrhunac («Pih, brrrring it on!»), generiram kreativu i produktivnost na brdu…
A upravo se i zahvaljujući tome izrodilo nešto od čega ste već odavno odustali. I dokaz je da, koliko se god činilo suprotnim, ipak idete pravim putem…onom crvenom markiranom stazom, ali ste koji put skrenuli na one crne isprekidane, iz znatiželje, jer volite izazove, znate da je teže, takvi ste, možda želite kraćim putem…pa ste se izgubili…pa je trebalo i koje brdašce četveronoške preći, i jaukati pritom.…itekako uprit i ne odustati, i uvijek vjerovati. Ali ste do cilja došli. Life happens on the other side of fear. 😉
Bez obzira na sve, za godinu na zalasku uvijek recite «najbolja ikad», «itekako sam ju živio/la», «sljedeća će biti kao ova – najbolja».
Moje želje vama:
Chase that experience, break that pattern, face that fear, take that challenge, feed that curiosity, seek that flow….
So:
Hit that run, jump that bike, hike that mountain, swim that sea…quit that job, start that business, lead that team…tell that guy, kiss that girl…pursue that talent, live that dream…be whoever you want to be, as long as that whoever is who you truly seek to be.
No Comments Found