/Croatian/ /Trail&Trek/

Samoborska zimska trail liga – once upon a December

Photo by Danijel Linšak

Tjedan je od domjenaka. Još sam uvijek pod dojmom Blaterse, kako same utrke tako i pozitivnog feedbacka za članak De Blatersis. U međuvremenu sam postala i Mala od Ruksaka. Od sada svi zabrinuto provjeravaju sadržaj mog Sport Billyja, bilo na trci ili pak na sljemenskom nam treningu. Dobra su, brižna sorta ti ZTŠ-ovci. 🙂 Sport Billy se smanjio ovaj put, ali moram kupiti još manjeg, s onom slamkicom. 🙂 Ili samo slamkicu, jer sam tek sada skužila što znače ona rupica i kapljica na Cubeovom mi ruksakiću. Zaboravim li mijeh, ostajem na suhome.

Ugl, treneri nam rekoše da je ovosubotnji trening Samoborska zimska trail liga. Odmah sam pročačkala web i Facebook, pomno proučila slikice, oblekice, veličine ruksaka (nose li ih uopće, što ako budem žedna, smijem li jesti snijeg, itd., itd.). Na putu do Samobora je bila veselica s nas tri uz priče o trkama koje planiramo za 2018. te hoćemo li na 16km ili 9km u Samoboru. Odluka je pala, idemo na 16km, pripremam si ruksakić sadržaja: 0,5L vode, 1 energetska pločica, 1 mobitel, 1 magnezij direkt, flasteri (cijeli paketić, ipak moram ponijeti nešto i za razred). Iz ruksaka iskorišteno: 0,5L vode (uz potrebu za još), pola energetske pločice, magnezij direkt. Napredujem, zar ne? 🙂

Photo by Danijel Linšak
Photo by Danijel Linšak

Na startnoj liniji, koja je bila na sklizavo-ledeno-blatnjavo-nizbrdnih 400m od kleti Poljanica, ekipica se lagano okuplja. Vidjela sam par cool obučenih iskusno-djelujućih trailaša s ruksakićem na leđima te sam tako smirila svoje “uzeti-ne uzeti-ruksak” glasove.

Start, svi smo krenuli, blagi uspon, a ja već počinjem osjećati pršut od večeri prije i vino od srijede. Prisjetimo se da je tjedan od domjenaka. Teško u želucu, nogama, cijelome tijelu. U tom trenutku sam se sjetila 10 puta goreg osjećaja na treningu u Maksimiru u četvrtak kad smo uz malo dužine radili i dionice – moje prve dionice u životu! Prisjetimo se da je ovo tjedan od domjenaka. Ako se tada nisam srušila na pola puta svakog sprinta, a netom prije neuravnoteženo hvatala za obližnji stup, grm, klupu, kantu, čovika…neću ni sada.

Uskoro sam već počela sa cerebralizacijom nove blog objave. Malo mi treba.

Taj blagi uspon smo išle pažljivo jer nismo znale što nas očekuje te smo malo i odvojeno peglale. Na odvojku za trku od 9km smo ZTŠ-kolegica i ja (nazovimo ju Leptirić) potegle uz blagu uzbrdicu te smo se u jednom trenutku okrenule i primijetile da smo Treću od Tri izgubile iz vidokruga. “Jao, možda je skrenula na stazu za 9km!” Ja trčim nazad prema njoj, ime joj zovem, dok ju Leptirić pokušava dobiti na mobitel. Srećom uspješno. Sastajemo se sve na pravoj stazi, a pritom ugledasmo još jednu ZTŠ-kolegicu koja nas je iznenadila i ipak došla na trku. Skačem od veselja, dižem ruke u zrak i nastojim se ne izvrnuti. Endorfini vas pucaju na razne načine.

Uskoro smo Leptirić i ja malo jače potegle, vidjevši da ulazimo u PTTT (Područje Treninga i Trek Trke) od par tjedana ranije. Mobitelom smo javile curkama da ćemo pokušati malo jače. Dolazimo na zaleđene dijelove nizbrdice, ja već cvilim od straha, a Leptirić kaže “Samo se opusti, prepusti, ako padneš, padneš, što sada, pa ćeš se dić'”. I iako mi to i jest misao vodilja kroz život – prepustiš se, padneš, digneš se, nastaviš dalje – u tom trenutku sam samo promislila da ako prokliznem i sletim sa staze da bude guzospust, a ne valjak 🙂 .

Gorje nam je pružilo dvosezonsku čaroliju – čas smo trčale u zimi (led, snijeg, otopljeni snijeg, blato), a čas u jeseni (lišće, blato, obasjana staza). Odjednom sam čula najdražu mi Return to Innocence od Enigme, a slušalice sam doma ostavila. Feel good moment.

Downhill je dosta trajao, ali smo ga maksimalno iskoristile u trku, nastojeći ne razmišljati previše o tome kako će nas sada klepnuti dobar uprić. I tako i bi. What you fear is what you get. A meni noge žare još od dionica na treningu. Usto su počele boljeti i ruke. Upitnik nad glavom, pa otkud sad to, ne sjećam se nekog četveronošca! Prisjetimo se, pak, da je ipak tjedan od domjenaka. 🙂 Svi cvileći glasovi su se na uzbrdici mogli ukratko svesti na “Kmeee, ja bih trčala, kmeee otpadaju mi ruke i noge, kmeee kad će ravno ili nizbrdica, kmeee, koliko još Papa Štrumf?”.

Uskoro je spontano nastupio teamwork – Leptirić šiba nizbrdo, ja vučem uzbrdo: “Nizbrdooo! Izvoliiiš. Uzbrdooo! O hvala lepa!”

Nakon strme blatosurfne nizbrdice zatrčala sam se prema dva naočita planinara. 🙂 Ne znam za Leptirića, ali ja bome jesam. Pomislih “Baš ćemo cool ovako preletjeti između njih.” Nema veze što nam startni brojevi odaju činjenicu da smo na trci, a da su zadnji put osobu sa startnim brojem vidjeli prije sat vremena. “Dobar daaaaan!” javljamo se mi kao svima do tada, okreću se momci i uzvraćaju pozdrav i srećom da su vidjeli startne brojeve jer je bilo “E cure, zar ne trebate skrenuti tu lijevo?” I kucka jedan od njih štapom po deblu, k’o neka zločesta učiteljica koja me zove da napišem Pitagorin poučak na ploču…i pokazuje nam uredno nacrtane strelice. Vidim te strelice s desne strane, a s lijeve traka ipo koju sam krajičkom oka i bila skužila prije tog (ne)sudbonosnog susreta, ali mora da ih je sunce previše obasjalo pa me to zbunilo. Ili me možda zbunilo ono netom prije surfanje po blatu. Kako god bilo, ne dajte se zbuniti na brdu. 🙂 U sebi “Blato, otvori se, progutaj me!”, a na van “Ajmeee, fala van lipaaaaa”, kao da bi moj dijalekt trebao ublažiti činjenicu da sam fulala na označenoj stazi utrke usred brda daleko od rodnog Splita. (Jednom me struja povukla dok sam plivala u hvarskom moru, a ja sam punu minutu mislila kako danas baš brzo plivam. 🙂 Uhvatila sam se za neki konop u zadnji tren. Not funny.) Dakle, more ili brdo…biti pažljiv i fokusiran. Uslijedio je standardni “A odakle ste cure?” i “Vidimo se u planinarskom domu?” ali sam ja već nastavila trčati Školicu Trčanja Nizbrdo za Leptirićem pozdravljajući se s naša dva preusmjerivača uz “Ajmeee, ma kako se ovo dogodilooo, a uredno smo pratile sveee, to smo mislile da ste vi s trkeeee pa da ćemo vas hahaha kao preeeestićiii –ći –ći…” nastavila je jeka, a ja pokušavam biti smiješna. Endorfini vas pucaju na razne načine.

Nakon downhillčine ipo pomislile smo kako bi cilj mogao biti uskoro, a dočekao nas zeko i potočić. Zeko umjesto da preskoči tih par centimetara, uz svoje standardno “wohooo!” svaki put preko potočića, doživio je “wohh”..pljas! E, fokuše fokuše, malo si opet odlutao, je li?! Ipak, ovo mi je draža opcija od Blatersinog “wwwww….hhhhh…(muk)…u!” u 10 metara dužine, od čega je na potočić otpalo pola metra, niti. 🙂 Ni Leptirić nije ostao pošteđen; pred kraj nizbrdice preletjela je preko takve lokvetine, a ja sam u zadnji tren ostala “na obali” i počela se nekontrolirano smijati hvatajući se za koljena, kao dijete koje se s prijateljem igra “Trk preko lokve. Nisam prva!” 🙂 🙂

Pojma nismo imale na kojem smo kilometru, malo i kvadricepsi jače upekli, pa hajd’ da uzmemo malo magnezij direkta. Nakon granulavanja krenusmo dalje, zeko hop! (ovaj put uspješno) i onda onako pred kraj (za koji u tom trenutku nismo ni znale da je iza brda) prolazak kroz…pogađate…blato. Počele smo se pitati što to odjednom vučemo pa smo skužile da se radi od pola tone betona na potplatima. 🙂

Nakon par koraka vidim ja obrise onog starta s kojeg smo krenuli. “Stigli smooo!” povikale su noge, ali sam se ubrzo prisjetila da je ona nizbrdica do starta sada uzbrdica do cilja.  I eto nas na friškome magneziju koji nas je na tom zadnjem, naaaajgorem upriću, očito okrenuo na onaj histerični “ahahah…neeeeemreeeem” 🙂 ali i dalje istovremeno radiš korak po korak naprijed.

U trenutku kad poželiš plakat od muke…smiješ se…i ideš korak po korak…naprijed.

Par trenutaka nakon uslijedio je najbolji dio. Ne, to nije ciljna linija, to su…ciljni ljudi. Oni koji se iskreno vesele za tebe. Oči ne lažu.

Ono što je uslijedilo pokušat ću sažeti u par crtica (jer je ipak trajalo od 13h do 1h:) ): “šta piješ; šta ćemo jest; šta piješ; šta piješ; totalno se vraćamo na ovu trku; sad će nam Z. zasvirati gitaru; pa Margita pjevaaa; Margita ne želi pjevati nezagrijanih glasnica; Margita ne zna hrvatske pjesme; šta piješ; totalno dolazimo na fašničko finale ovdje…sa šatorom; šta piješ; totalno ćemo ujutro na Sljeme;…” Klet smo napustili oko 22h i završili blatnjavih nogu u nekom zagrebačkom kafiću. 🙂

Sutradan ujutro 15km Sljemena…bilo je to lijepo proljetno jutro, 24.12.2017.

 

Po spuštanju s planine otrčala sam još 5km na autobusni u dočekivanju mame Soldo. Dan iz snova.

 

A navečer spontana biciklijada do Blizneca gdje smo iznenadili ekipicu koja se grijala kuhanim vinom i pripremala za Leustekovu na polnoćku. Meni i Malome od Sljemena to Jutro sva sportska roba je bila na pranju (to nam je, kao, bila izlika što nećemo uzbrdo). 🙂 Kako sam još uvijek u PBSD-u (Post Blatersa Stress Disorder), na prvi znak smrzavajućih prstića, svih 20×2, sjeli smo na bicikle i…smrzavali se nizbrdo niz Mihaljevac. Preko centra smo prošli u triatlonsko tranzicijskom tonu trčeći i gurajući biciklu što nam je kako tako olakšalo hladnoću u prstićima (ili barem zavaralo mozak).

Rastanak.

Došla sam kući i pisala ovaj članak do 3h, uz povremeno prisjećanje tih trenutaka i dvominutni zzzz svakih 20 minuta.  Ne znam je li to bilo zbog dana prije, uphill Gipsa to jutro, maminog dolaska to popodne, kave u 18h, uphilla na dvokotaču u 20.30, kuhanog vina u 21h, cvilećeg downhilla u 21:45h ili tranzicijske zone posred adventa u 22:30 koja me kratko podsjetila na triatlonske dane. Endorfini vas pucaju na razne načine.

 

Bio je ovo vikend proljetno-jesensko-zimske čarolije i stvaranja prijateljstava. Kako i priliči Božiću (minus the spring-autumn part 🙂 ). S druge strane, Božić je svaki dan.

 

Sretni blagdani svima…

 

 

 

No Comments Found

Leave a Reply