S obzirom na moje trail&trekersko iskustvo u školskoj godini 2017./2018., koje je kilometražno kulminiralo upravo na Istri u travnju 2018. sa 67 km, u kolovozu sam po otvaranju prijava kliknula na Blue stazu i prijavila 110 km.
110 km.
Mama, to su ti 2 maratona plus još 26 km. Klasični, cestovni maraton u životu nisam otrčala, al namontiraj me preko planine, na cilj ću doći kad tad. Od ove godine i u limitu. 🙂 I onda za dva-tri dana opet gore. Ne znam za vas, al’ ja kad čujem ‘tičice kako pivaju, mom je srcu dobro.
I glavi.
I tako zadnja tri miseca kao svjesnije treniram za Istru: otkako sam skužila Stravu na mobitelu pratim si te metre u visinu, kilometre u dužinu i minute na trail nogama; štapovi su mi postali neophodno pomagalo koje mi ubrzava pužev tempo ravno i uzbrdo i ublažava slonovsko galopiranje nizbrdo; s hranom još uvijek imam love and extra love relationship, al’ me veseli reć da sam došla do jednog velikog otkrića, priznanja, a kažu da sve počinje osvještavanjem problema:
Hello, my name is Margita and I’m a sugar addict.
There, I said it. I sad kad znam razlog svojeg mahnitog kupovanja čokoladice svaki put kad idem u dućan, i žderanja iste ne do ulaznih vrata stana, nego do prvog semafora…mogu naprijed. 🙂 Ne mogu se uvijek izvlačit na PMS kad je on za mene, uostalom, Permanent Menstrual Syndrome. No, zaista, jesam smanjila unos štetnih šećera jer vidim da sam nešto bolja sama prema sebi, nemam oscilacija (potvrdit će dragi :)), produktivnost je veća, a i u treninzima sam napredovala. Još da se broj na vagi malo smanji, al dobro, nešto mi govore ljudi da sam se ocidila u licu, a valjda jedino tamo ne mogu dobit mišiće. 🙂 Ipak, posla još uvijek ima za mene Kilogramski Brzohvatajuću i sjetit ću se to na 60. kilometru: “Nikad više pizzu u 9 navečer!” 🙂
Strava je izlistala za zadnja tri mjeseca ukupno 475 km dužine, 13 500 m visine i 72 sata na nogama. Za 12 tjedana to je malo, da se razumimo, trebalo je bit duplo ili barem još pola toliko; ali ne plačem nad prolivenim mlikom (osim ako nije kakao). 🙂 Šta je tu je, iskoristit ću ono što imam i u nogama i u glavi.
2.2.2019. – 30 km nasipa
Taj je dan plan bia 20 km, ali kad se osjećate dobro, jednostavno želite zadržati taj osjećaj. S jarunskim krugom sam završila na 13. km: “Ma idem ja još malo tu prema zapadu kilometar-dva, sad će tu bit most.” I kako to biva s mojim orijentacijskim (ne)sposobnostima i (ne)osjećajem za kilometre….nakon 7 km eto mene na Jankomirskom mostu (misleći k tomu još i da je Podsusedski). Na tom dijelu baš i nije svejedno trčat solo, uz povremene šetače, posebice na 20. kilometru kad vam se čini da će vas ta jedna osoba opalit nekim štapom i bacit u rijeku (or maybe that’s just me na 20. kilometru)…al eto. Niti sam imala vode, niti hrane, niti kartu za bus, niti love za kartu za bus. A namjerno sam zalutala do mjesta gdje očito možeš samo stopirat (but then again, neki tamo štap i bacanje u rijeku, remember), a kilometre treba skupljat. U jednom trenutku nije nikog bilo u vidokrugu i eto prosvjetljenja:
When there’s noone to cheer for you, you gotta do it yourself.
Ionako nekada ne želimo da drugi vide koliko nam je teško. Pa onda kada jest, navijajmo za sebe da bol prođe. Uvijek.
24.2.2019. – Splitski polumaraton – running down the memory lane
Osim šta san se 2 tjedna oporavljala od upale nekih tamo livih mišića, taj me polumaraton dobro satra i iznutra. Do Poljuda je sve bilo dobro, čak sam negdje na 10. km prestigla onaj plavi balun pejser na kojem piše 2:10h pa sljedećih 5 km živjela u iluziji da imam tempo ispod 6. Očito samo u mojem matematičkom svijetu. 🙂 Kako sam se približavala svom kvartu počela sam hiperventilirat, svaka druga mi je bila u tonu “Ajme ovde san išla na bazen; u lučici nam je bia brod; prvi trkački koraci na Marjanu, sad će Bene.” Navrle emocije do grla, nisam mogla disat, u par navrata sam stala, hodala – šta na Marjanu, šta u prolasku kraj kuće…pa di se ne’š raspast! A tek Poljud…(i ne, nema veze s Hajdukom): prvi i, do ovog polumaratona, jedini put da sam ja na taj stadion zakoračila (a da nije bia Ultra Festival – šta se pola ne sićam, jasno) je bilo davne 1999. godine – počasni krug povodom 20. obljetnice Mediteranskih igara. I eto mene nakon 20 godina opet u drugome srednje u biloj majici s onim logom s tri kruga. 🙂 And people think there is no such thing as time travel.
Think again.
Za 2 sata i 9 minuta bila sam u cilju gdje su me dočekale moje tri obitelji i kako san prošla finish line rasplakala san se usrid rive ko kišna godina. A mamina prva reakcija “Dooobro je dušo, bit će bolje drugi put.” je bila istovremeni piš u gaće i još jednom povratak u drugi srednje. Mama, volim te. 🙂
17.3.2018. – 1M – the test of all Istria tests
1M je bia dobar ispit od 53 km i 2600 m visinske, od Podsuseda do Vugrovca gore-dole po 1M stazi. Triba znat doć na Kraljičin zdenac (25. km, ne znam koliko visinske) i počet penjat Mrcinu do vrha (ime opravdano), a ne ić na bus na Lagvić…na ručak…i nešto slatko…pa ubit’ oko. A tek to isto napravit 3 puta prethodno u treningu. Solo. A tek proć sve kontrolne točke na trci, a ne bez tri (najteže) k’o prošle godine. Napredak.
Na Putu do Vugrovca se vrlo ubrzo formirala ekipica od tri člana, ista tri člana koja će 110 km peglat u petak preko Istre. 🙂 Nakratko bi nam se pridružila i 4. članica i to samo kad nas je uhvatila nakon što smo je prestigli dok je cugala pivu na Runolistu. 🙂 🙂
I bilo je teško, i vucarala sam se uzbrdo, i jedva sam dočekala Hunjku kad sve postaje lakše jer slijedi manje više nizbrdo pa možeš trčat. Osim ako te ne počnu hvatat grčevi. Pas m.!
Evo nas opet. Lekcija iz snalaženja.
Nekim čudom sam grč uspjela iskontrolirati istezanjem kvadrića svakih 10-15 minuta kako bi me počea hvatat. Barem znam šta mi je na Istri činit u tom slučaju. U cilj smo došli za 10h 25 minuta, a Strava kaže da je moving time bia 8:25 – ček malo, dva sata ždere, jića i pića, stajanja i gledanja u nebo, istezanja grčeva?!?
Kids, don’t do this on Istria trail. Just keep moving.
Kad malo bolje promislim, zadnja tri mjeseca su stvarno bila intenzivna in all sorts of ways – išlo se na srcedrapajuće utrke, dotčravalo se i odtrčavalo na treninge zimske baze, gacalo i gubilo po Sljemenu, penjalo se na neke tamo velikopakleničke kukove i bojalo za vlastiti život, trčalo u humanitarne svrhe, prevodilo se u rokovima od danas do jučer, itd itd…napokon sam i jogu uvela u svakojutarnju rutinu u zadnjih mjesec dana i pri tome uspješno ozlijedila prvo jedno rame, pa drugo. 🙂 Ali sad je sve ok.
Or is it?!
Spopala me hunjavica koju liječim čudotvornim pčelinjim sredstvima, kapima, aspirinom ce plus, neizmjernom podrškom moje male trail nacije i brižnog ukućanina te vlastitim vjerovanjem da ću se na start u petak u 22h pojaviti u nenatečenom izdanju. Navijajmo za sebe, uvijek, remember? 🙂
I samo kratka poruka svima koji trče Istru ovaj vikend, primjenjiva svakodnevno:
Živi smo, zdravi smo, uživajmo, rasturit ćemo!
Dolazak u cilj je ionako samo dodana vrijednost na ono što smo uspješno prolazili kilometrima do cilja – šta u Istri, šta na treninzima, šta svaki dan u svim izazovima.
A ako slučajno u cilj dođete nezadovoljni na trenutak svojim rezultatom, samo se sjetite svoje mame:
„Dušo, bit će bolje drugi put.” 🙂 🙂
No Comments Found