U trail&trek sam se zaljubila u prvih mjesec dana redovitog treniranja sa ZTŠ-om. Ok, lažem. Već prvu subotu na Sljemenu. Maksimir preko tjedna, Sljeme vikendom, Velebit, Klek, Samoborsko gorje…I’m in! I znate kako to ide, počnete guglati okolne trke i već se vizualizirate na nekom startu ili još bolje finišu. I onda naletite na taj, kako oni vole reći, opskurni gelender.hr sa svim informacijama o najluđim underground trkama u okolici Zagreba. Kad vam je the man behind it i trener, a upoznali ste i ekipu koja testira svoje granice upravo na tim trkama, nije teško zaraziti se entuzijazmom.
Sve moguće o Blatersi sam iskopala u bespućima interneta još prije mjesec i pol dana, kad sam na jedan sljemenski trening došetala 7,5 km, odšetala 7,5 km, a na treningu smo prešli 15 km. Rekoh si, ok, prevalila si 30 km danas i osjećaš da možeš još. Sutradan sam trčala zagrebački noćni cener, težina u nogama da, ali glava ide unatoč teškim nogama (that’s a first!), tijelo obara rekord. Govorim si «Mooožda bi mogla opalit ludih 50 km na Blatersi. Imaš još 6 tjedana pripreme. Hajde, barem pokušaj.» Tjedan dana nakon, prošla sam opet 30 km u treningu na istoku Medvednice (došetavanje do meeting pointa je postao a must), a 25.11. sam bila na trek utrci u Samoboru gdje sam prošla 27 km nakon kojih sam jedva dočekala krevet. No, znala sam da na Blatersi nema četveronoškog uspona koji me je dotukao na samom startu Samobora, već lijepo uredna označena staza. How hard can that be? Ummm…You have no idea!
Ali, par dana nakon Samobora započelo je ono standardno puštanje entuzijazma; znate ono kad se zaljubite, pa su tu leptirići, ali leptirići prođu nakon nekog vremena. Nikada nije problem zaljubiti se, izazov je ostati zaljubljen i kada prođu leptirići, izazov je stalno voljeti, a da ti nije dosadno, izazov je zadržati dosljednost. Ja se zadnja tri tjedna borim s vraćanjem entuzijazma, ali se i dalje pojavljujem na treninzima jer znam da kada prebrodim ovaj izazov da će sve biti lakše. Najveći push da ipak ne odustanem od Blaterse bio je utorak prije trke, 15 km laganini Maksimira. Bila mi je to prva dužina veća od 10 km nakon polumaratona Sv. Duje u Splitu svibanj 2006. i Plitvica 16 km mjesec dana kasnije iste godine. Ekipa na treningu je bila super, kao i uvijek, poticajna i motivirajuća. Nakon treninga osjećaj savršen, a u razgovoru i još jedan poticaj za odlazak na Blatersu.
Četvrtak je, dobila sam push za objavu bloga i to se poklopilo s najvećim dosadašnjim sportsko-mentalnim izazovom. Znala sam da po objavi bloga jednostavno nema povratka, i da je sljedeći blog post upravo osvrt na trku. I krenuo je inner critic: «A što ako ne završiš trku? What if you fail? I još moraš piiiisati o tome?!» Zamislite vi to, apokalipsa! Dobri duh tog dana mi je rekao da ću onda pisati o prihvaćanju. I iskreno, čak se ne trebam ni siliti da prihvaćam ovaj DNF, jer mi je prirodno došlo da sam ok with it. I uvijek, ali uvijek, izvučem neku lekciju, or two…ili, u ovom slučaju, četiri.
Došao je dan B, popodne sam pokušala zaspati, ali kišurina koja je nemilosrdno padala samo je još više pojačavala onog inner critica i njegov: «Should you stay or should you go?». Nisam uopće mogla zaspati, i nakon 2 sata sam se ustala umornija nego kad sam legla. Not cool. Pročitala sam prvu blog objavu još jednom (6. put po redu 🙂 ), oko 22h objavila stranicu, ali sam objavu na Facebooku, the mother of all distribution, ostavila za start Blaterse. Bilo je nekako simbolično, započeti odjednom dvije stvari kojih se izrazito bojim. As if one is not enough. Spremila sam dva ruksaka, jedan za finish line, drugi for the road, oblijepila kinesiotrakicama just in case za moju naj boljku – donja leđa – prošla check listu po deseti put, obukla salomonke i…na ulazu u auto upala u lokvetinu. O sunce ti tvoje smotano, Soldo! Pa bar si suhih nogu mogla doć na start, nije da će ti trebati!
Kad sam došla na start, pravi šok – SVI S MALIM TRAIL RUKSACIMA! Bila sam uvjerena da sam na nekim blatersijanskim slikama vidjela i veće ruksake; dajte ljudi, 50 km, zimurina je, plus u gotta eat, right?! A eto mene, sa Sport Billy torbom, a koja je sadržavala (e sad se smijte koliko hoćete, ja sam varila dok sam pisala 🙂 )
– 3L vode – u tolikom sam stresu bila taj dan da kad sam u ruksak stavljala 3 boce po 1L, mislila sam da stavljam 3×0,5L; i čudila kako je toliko težak ruksak i kako to da mi jedva stanu tri male boce (?!). Skužila sam da su tri litre tek na freakin’ desetom kilometru! Facepalm, I know!
– 1L čaja – ummm, «1,5L» vode možda neće biti dovoljno, i znate ono, čaj će baš lijepo dušu stopliti kad sjednemo na nekoj klupici (??!)– it’s freakin’ middle of the night, jedva vidim pred nosom od magluštine i snijega, prsti mi se smrzavaju toliko da mi ni ne pada napamet vaditi išta iz ruksaka!
– 10 energetskih pločica, ovo je ipak školski izlet, pa treba podijeliti s Anom, Josipom i Milenom.
– 4-5 magnezij direkta, jedina pametna stvar šta sam uzela, jer mi je zatrebala kad me kriza uhvatila, a uvijek treba ponijeti za Matu i Ivanu.
– nekoliko painkillera…čovjek bi rekao, ok da sam ponila tablete, ali ja sam ponila granuleee, g.r.a.n.u.l.e.! Jer ionako je toplo na nekoj klupici pod suncem, popit ću čajeka iz termosice, pa ću usput, ako glava uhvati, usipati i malo Brufena.
– 2 mobitela, jer mi se glavni gasi na hladnoći, pa sam iskopala neku staru kantu s brojem za ovu jednokratnu uporabu, tako da ako negdje zalutam mogu javiti organizatoru da me se ne čeka…a onda tek zvati GSS….da, tim redoslijedom. 🙂
– rezervne baterije plus rezervnu čeonu lampu, jer nikad ne znate kad ćete ljosnut na facu i razbit jedinu stvar koja vam osvjetljuje put.
– rezervne kontaktne leće! 🙂 🙂 Znači, kiiidam se! Ha nikad ne znaš kad će te neka grana opalit i izbit leće iz očiju pa ono, na planini usred noći po kiši i snijegu uvijek ima načina za stavit nove leće. 🙂 Ponijela sam ja i naočale, za svaki slučaj ako mi neka druga grana izbije i rezervni par kontaktnih. 🙂
– rezervnu jaknu plus rezervnu kabanicu, 2 tople majice i 3 para čarapa – jer, sjećate se, ovo je ipak školski izlet, a nije dobro hodati mokar…Ni deset komada nepropusne bilo koje odjeće i obuće me ne bi spasilo od onog kijameta!
Iz ruksaka iskorišteno: 1 dcl vode, 1dcl čaja, 1 magnezij direkt, 1 energetska pločica. Zemljo, otvori se!
I eto nas na startnoj liniji, čeprkam po Fejsu da mogu objavit blog, i objava je bila točno kad je počela trka, 23:59h. Volim simboliku.
Trka započela, ekipa potrčala, a ja već osjećam težinu Sport Billyja na leđima. Trčala sam pune 4 minute, sveukupno. Prošlo je 7 minuta trke, niti, a mi već na krivoj stazi! Kako li je to moguće?! Pa ide se po svim markiranim putevima, pročitala sam 5 puta članak Blatersa za početnike, isprintala freakin’ kartu, kupila kartu Medvednice, ucrtavala put…but noooo! No dobro, stani, vrati se, nije prvi put, još neko vrijeme smo bili po Podsusedu i komentirali kako jedva čekamo šumu jer se bolje snalazimo tamo nego na asfaltu. Kad ono – tražili ste, dobili ste – blato nad blatom, samo onako da opravda naziv utrke. 🙂 Proklizavanje po frekvenciji 2 puta u 30 sekundi, a ja samo molim Boga da me ruksak ne povuče lijevo ili desno, pogotovo kad je provalija oko mene. Uskoro je uslijedilo novo gubljenje, povratak, prava ruta, gubljenje, povratak, lokvetina, zaobilazak (drugi put ću plivat, majkemi), staza 6, pa 1M, pa traženje osmice, pa smo je napokon dohvatili i uredno je pratili da bi uskoro čuli od člana naše družbe «Mislim da neko vrijeme nisam vidio markaciju.»…Neko vrijeme??!!! NEEEEKO VRIJEEEEMEEE?!?! Znaš li šta to znači Blatersinim rječnikom??! Dodatno smrzavanje guzice, eto šta! No dobro, smiri se, Margita, nemoj ga gađati snijegom, granama, blatom, ruksakom…uostalom, sama si kriva, trebaš pazit i ti na markacije, a ne blesiti pod noge..ako padneš, padneš, fala Bogu..padneš li na leđa, ne’š ni osjetit jer će ti udarac ublažit one puste jakete i roba šta si nosila, eto neke koristi! 🙂 I tako smo morali presjeći da se vratimo na stazu, srećom bio je downhill, snijeg je već sve zabijelio, a ovaj isti član naše družbe je napokon skužio da ne bi bilo loše uključiti onaj svoj reflektor na čelendri i tako nam je osvijetlio dovoljno metara da vidimo pravu stazu. Iskupio se…not! 🙂
Ok, back on track, doslovno…i tu već krene kriza, jer ta gubljenja, iskreno, najveći su demotivator. Been there, done that. Svako stajanje bilo je pogubno za naše tijelo, postane hladno jako brrrrzo, a toga sam se bojala još nakon nemilog iskustva na treningu put Sljemena tjedan dana ranije. Otapala sam papke sat vremena na radijatoru! Tada nisam imala gamaše, a iako večeras jesam, ipak ništa ne može spriječiti prodor blata, vode, snijega. Prije ili kasnije. Toj osmici koja nas je vodila do Grafičara nikad kraja, a uz povremeni «Jesi li ok?» nije se ništa čulo. Ne znam što se drugima vrtilo po glavi, ali kad sam osjetila da mi se prsti na rukama bolno smrzavaju, da zima grize, i da ih moram stalno držati u džepu jakne…a nismo niti trećinu puta prošli, not to mention da do gelendera nećemo doći za preporučenih 3:45h…već sam tada pomislila da je gelender cilj ove noći. E tu je počela borba sama sa sobom, a praćenje bijele staze, s osjećajem da nema nikada kraja, izvlači ono najgore iz vas prema samim sebima: «Glupačo jedna, koliko stvari si nosila, ne mo’š ni potrčat, otpadaju ti ramena, uzalud ti tvojih 70 km tjedno, daj otkotrljaj se nizbrdo, ne trebaš nikom’ ni javit, no one cares…» Najgore od najgoreg, kao da ti to baš treba u tom trenutku. Najviše me ljutilo što su noge bile dobro, ali su i one usporavale, iz nekog dišpeta prema smotanom umu i bespotrebnim kilogramima na leđima. U smislu «Evo ti na, ludaro, trenirala si nas tjednima, bili smo dobri, trudili smo se, a ti nas ovako zezneš. Usporavamo, nećemo, ne želimo.» I tako malo monkey minda usred planine, nit’ prvi nit’ zadnji put kad je teško; srećom sam onda podigla glavu i ugledala još tri duše koje isto idu korak po korak, a sve me strah pitati što se njima mota po glavi. Pa sam potrčala kad bih vidila da ih gubim iz vidokruga (što je, s obzirom na uvjete, bilo jako jako brzo). U tom trenutku zaključiš: you are not alone… i guraš naprijed.
I tako smo stigli do Grafičara, i u skladu sa svojim tada schooltripskim attitudeom lipo izvadili jiće i piće i priuštili si čak pune dvije minute odmora (znači, s obzirom na zimuru, 90 sekundi previše). Do gelendera je put poznat tako da smo bili barem sigurni što se gubljenja tiče. Umjesto u 3:45, tamo smo bili u 5:30; odluka je pala, spuštamo se na Gračane. Smisla za dalje nema; jest da imam hrane i vode za sebe i cijeli razred, ali u Zelinu bismo stigli taman na finishu Blaterse 2018., tako da… Moja ramena i leđa su otpadala već neko vrijeme, prstiće na nogama sam jedva mogla pomicati, ruke sam otapala u džepu i nadala se da neću ljosnuti, jer iskreno, sumnjam da bi me išta natjeralo da ih izvadim iz džepa, radije bih se prepustila umivanju u snijegu i onim 10 kg na leđima koji bi me dodatno zabijali u tu mekanu bjelinu. 🙂 Taj spust smo maksimalno iskoristili za zafrkanciju, vjerojatno od umora, ali bilo je i tišine, no to ne znači da nije bilo razgovora, vjerojatno smo svi pričali u tom trenutku sami sa sobom. Svanulo je, došli smo do auta i pomislili: «Eh, da je sve bilo u redu, sad bismo bili negdje blizu Laza.» Laz je na 30. kilometru. Mi smo prošli 17km službene staze, plus nešto malo km gubljenja, plus spuštanje Leustekovom (6,5km).
Odlučili smo ići autom do Zeline i u cilju dočekivati ekipu. Ja sam bila mrtva smrznuta, željna toplog tuša i kreveta, bilo je već 7:00h. Ali te nešto vuče da vidiš ekipu koja je došla do kraja jer su neiscrpan izvor inspiracije i motivacije za bilo koji sportski cilj. Svaku ekipu koja bi ušla u cilj (Vatrogasni dom u Zelini) dočekivao je veliki pljesak…a mi smo uredno vikali «Dooooo geeeleeenderaaaa!!! Došli smo s autom ovdeee!» 🙂 Ono što me posebno oduševilo bile su riječi podrške i osmjesi ekipice iz ZTŠ-a koja je bila u cilju, a i ranom zorom u Lazu gdje su bodrile ekipu kako je prolazila stazom. U tom trenutku poželiš da si dalje dogurao samo da možeš vidjeti lica podrške koja te dodatno poguraju naprijed. Zapravo su mi potvrdile ono iz prvog posta, i moj stav vezan uz ovu trku – kreneš i ideš koliko možeš. Volim često glavom kroza zid, i bit ću iskrena, naravno da bi osjećaj bio puno bolji da sam odvalila svih 50 km. Gledala sam ona iscrpljena tijela i pomislila da sam to mogla biti ja. Ali ja sam svoj cilj ostvarila – pojavila sam se na startu i odvalila koliko sam mogla. Ovo mi je prvi DNF ikada, ali nijedna trka nije bila ni blizu Blatersi, niti po dužini, niti po vremenskim uvjetima (niti po kilaži na leđima). Cilj za Blatersu 2018. je – the finish line.
A koje je lekcije naučio jedan neiskusni entuzijast?
- Maksimalno trčati – Blatersa is not your ordinary walk in the park, ni na koji način. Radi se o noći, usred zime po nepredvidivim vremenskim uvjetima, nema tu puno šetanja, treba maksimalno iskoristiti svoju trkačku formu. As simple as that.
- Za maksimalno trčanje, u ruksaku imati najosnovnije kako biste doslovno bili što lakši. Naravno, trenirati i trenirati brdo. As simple as that.
- Za minimalnu težinu ruksaka – eh, to još dobro trebam istestirati.
- Ne se gubiti – ako znate da idete sami ili u grupici ljudi koji nikad nisu prošli stazu, bez obzira što je sve označeno, uvjeti su takvi da jednostavno svaki krivi metar košta, not to mention kilometar. Zadnja tri mjeseca nedjelje provodim solo po Sljemenu i uvijek se vrtim po istim stazama, umjesto da sam istražila dijelove kojima nikad nisam koračala, Podsused-Grafičar i Hunjka-Zelina, u par navrata, nevažno. Jedan veliki facepalm za mene.
Što sam dobila s ovim Blatersijanskim iskustvom? Povratak onog izgubljenog entuzijazma. 🙂 Neočekivano, zar ne? Mislila sam da će me DNF još više sabit, da ću izgubit volju, a kad sam došla k sebi nakon dobre krmijade, pogledala sam kroz prozor, sunce je obasjalo the planinu, a ja sam poželila odmah pohrliti gore, kao i svake nedjelje. No, današnji prioriteti su ipak bili drugačiji.
Koliko sam stvarno naučila, imat ću priliku testirati se na proljeće na Traversi, dnevnoj verziji Blaterse, od koje je sve započelo. A do tada, TTT (trail, trek and train). 😉
Dario
Lijepo napisano!