Medvednica Outdoor Festival 14.-16.9.2018., u fantastičnoj organizaciji outdoor entuzijasta, zaista je imao puno toga za ponuditi ekipici željnoj dobrih sportskih avantura na otvorenome. My favourite – trek utrka. 🙂
Znebač trek – znebač…znebač. Zvuči nevino, zar ne? Mala neka subotnja trkica, sunčeko grije, ni tak strašnji, možda par kilometrića, lagane kontrolne točke, idem kući pjevajući.
Ha. Ha. Ha. 🙂
U skladu sa svojim trenutačnim “moram skupljat kilometre za Istru” (op.a. Istra trail u travnju 2019.), odlučila sam to jutro prije trke otići na trening s treking školom. Ako puknem, puknem; znam gdje je jug i kuda se moram spuštati. Na Tomislavcu sam se odvojila od grupe i uputila istočno prema Markuševcu, preko Runolista, Njivica na Bikči i stazom 20 do starta. Nadala sam se da neću prije vremena vidjeti neku kontrolnu točku jer bih dotrčala vučući: “Vidila sam kontrolnu točku, molim vas nemojte me diskvalificirati!” 🙂
Start u 13:30.
KT 1-4 obavezne kontrole (ne nose bodove); KT 11-18 po 1 bod svaka; KT 21-28 po 2 boda svaka. Limit: 4h.
Diskvalifikacija: ako se ne skupe sve obvezne KT; ako se dođe izvan limita. Znači, do 17:30h sam se trebala nacrtati na cilju.
Pola sata prije starta dobili smo karte. “Ok, idem tu, pa tu, aha, ok, mogla bi ovo, oke, možda ovde preko, joj iscrtkane stazice=ne, ne i ne; wait a minute, pa tu sam prošla prije sat vremena; aha, ovdje sam se izgubila ono prije godinu dana, ahaa, ok…” Ma znate, sve ono što vam NE treba na startu trke. 🙂
3-2-1 start!
Do KT1 je sve prošlo u redu, a nakon nje je prvotni plan bio ići dužim, ali sigurnijim putem do KT2, bez presijecanja.
Ha. Ha. Ha. 🙂
U trenutku odlučivanja dogodi se uvijek ista stvar: “Aj ti malo pokušaj ovaj kraći put po isprekidanoj crti”. Onaj “ne, ne i ne” je brzo zaboravljen. Kako sam spora, uskoro sam izgubila iz vidokruga druge i ostala sama in the middle of somewhere ispod staze 20. Nastojim ne okretati se previše jer tada mi sjever postaje jug. Samo sam išla nekom svojom zamišljenom linijom uz čudnovate zvukove padanja žireva za koje redovito umislim da su koraci neke divlje svinje. Početni ushit zbog pogleda na najdražu bijelo-crvenu točku uskoro je zamijenjen upitnikom poviše glave: “A di san li točno izašla na stazi, majko moja?!” Al hajde, nekako se činilo da bi ta i ta iscrtkana mogla biti to i to, ovo bi moglo biti ono, ahaa, ok, još malo ravno. Srećom da sam vidjela dvoje trekera jer bih KT11 profulala. Našla sam se s krive strane pa sam trebala preskakat neka dublja čudesa, hvatat se za neke grane koje uredno puknu i uzdat se u ripne na patikama da će izdržati nagib – it all goes with the territory. 🙂
Na KT11 sam srela druge trkače, s njima išla do KT2 (obavezna kontrola) i laganini sam se već počela vucarati. To mi je već bio 5. aktivni sat na nogama pa je glava već počela raditi. Not to mention da sam par sati ranije bila na istoj toj stazi, ali u suprotnom smjeru izgleda skrooooz drukčije. 🙂 S njima sam još skupila KT12 i nakon toga smo se odvojili jer sam u zadnji tren odlučila obaveznu KT3 pokupiti nešto kasnije te se sada odvažiti na neobaveznu KT24. Umor je proradio, ali proradit će i na xy kilometru neke trail trke pa hajd’mo pronaći rješenje sada. Move it, move it, move it, Soldo! Korak po korak. Bilo je 14:40, tad sam prvi i zadnji put pogledala koliko je sati. Ura je na mobitelu duboko u ruksaku, nemam ručni sat, uzdam se u svoj osjećaj vremena, pih! KT24 je kraj mrzlaka, znala sam gdje je točno i da je do tamo makadam, blaga uzbrdica, ergo trčljivo.
Ha. Ha. Ha. 🙂
Kad si umoran, nadaj se da je nizbrdo, stani, lezi i kotrljaj se. 🙂
Kod prolaska pokraj Njivica skužila sam da je još jedna neobavezna točka, KT22, “tu negdje” i pomislila da bih je mogla skupit. Taj “tu negdje” je bio “trči dosta dole, pa dosta desno, pa se nadaj brzo prepoznati tu stijenu.” I eto vas, nađete se ispod KT-a, četveronoške popnete do njega, zalijepite si broj kontrolke, obgrlite stablo…i gdje sada? Vratiti se istim putem do Njivica (duži put, blaga uzbrdica) ili pak malo tu preko brdašca sjeć jer znam da ću izaći na Bikčevićevu, a nju barem dobro poznajem. I uputila sam se tako uprićki na sve četiri… I nakon 2 dana evo mene na Bikči, poznatom dijelu, siječem nizbrdo i izlazim na poznati makadam prema KT24: “Ta je laka, brzo ću je skupit, znam tu vodu.”
Ha. Ha. Ha. 🙂
Tražim račvanje, sve više idem uzbrdo, dvoje trekera, dobar znak, malo je strmo, tražim bolji put, gubim se među koprivama, ispečem si listove, jaučem, vraćam se niže i idem ravno u potočić. 🙂 Kao trudiš se ne smočiti baš papke skroz pa skačeš po kamenju, ali sam se dobrano poskliznula i pljas! Noga do gležnja mokra. Svojevoljno sam i drugu smočila, OKP, sad je gotovo. 🙂 Znala da me ionako čeka skupljane KT13 i KT3 niz vododerinu. Dograbila sam napokon KT24 i vratila do makadama. Spuštam se vododerinom na čijem kraju, na račvanju s drugom, očekujem KT13, jer, po svoj logici mojih orijentacijskih stvari – KT13 će biti tu.
Ha. Ha. Ha. 🙂
Na tom je račvanju umjesto KT13 bilo dvoje trekera s upitnicima na glavi uvjereni da tu zaista treba biti KT13. (I dalje smo uvjereni da je bilo nešto krivo tu.) 🙂 Nešto vremena je izgubljeno u okolnoj potrazi, no dobro, sve u rok trekerske službe. KT13 nije obavezna bila te smo se uputili južno prema KT3 i odjednom ugledali KT13. Yesss! Lijepimo kontrolni broj i gibamo dalje. KT3 je bio kraj hodnika tunela – uskog, crnog, hladnog. Evo odmah da priznam, da nisam srela njih dvoje ne bih se usudila ući u taj tunel i bila bih diskvalificirana jer ne bih skupila tu obaveznu KT. Sasvim mi je ok visit s grana, ostat, pak, s granom u ruci, grlit stabla pa čak i kad me mrak uhvati posred šume, ali ući solo u mračni tunel bilo je no-no. Čudovišta ispod kreveta i tako to. 🙂 Ušli smo svi troje, temperatura 10 stupnjeva manja, instantno. Par crvenih lampiona označavalo je put, a pretpostavljam da su i one viseće kese, a.k.a. Casperi u mojoj glavi, imale neku svrhu. 🙂
KT3 check! Još sat vremena do limita, O-OOOO! Moramo zgrabit KT4, otherwise smo diskvalificirani. Vraćamo se uzbrdo, hitamo prema KT4 i vidimo da je KT14 tako blizu, a tako daleko – na jednom dobrom upriću. Odustajemo od nje i nastavljamo za zadnjom obaveznom kontrolom.
Do KT4 manje više sve ok, manji vrh, uspješno skupljamo, pogled je fantastičan, ali, nažalost, ne možemo dugo uživati jer je još bilo 25 minuta do limita. Nastavljamo trčati nizbrdo u nadi da smo na stazi 69, a ne na susjednoj 70 koja bi nas koštala dolaska u limitu. Ubrzo smo sreli još dvoje trekera kojima smo potvrdili da je ovo staza 69, još je 20 minuta do kraja i cca 2km! !!!!! Letim nizbrdo jer nema šanse da mi propadnu one dvije neobvezatne KT 22 i 24 i svi uprići i mokre noge i spuštanje niz vododerinu i pet Caspera u mračnom tunelu. 🙂
U jednom trenutku se pred nama pojavi dedek, a na ramenu mu poprijeko ogromna grana i pila. Jesam li ja u nekom filmu?!?!! 🙂 Staza uska, on se okreće, pušta prvog trekera i ne shvaća da nas ima još iza. “Imaaaa ih još izaaaa!” Nastojim ne izgubit glavu (doslovno), niti tlo nad nogama, fokus raspršen. Napokon asfalt i kako smo ga takli tako me je dvoje trekera prošlo jer ovi tabanići još nisu očito spremni za neko jače ubrzanje. Trudim se njih troje ne izgubit iz vidokruga, pogotovo u betonskoj šumi gdje se lako gubim ako se ne radi o mom kvartu, ali pratim ih uspješno. Bakica me gleda s prozora, vičem joj: “Kolikooo jooošš do škooolskog igraalištaaa?!” Ummmm…da, Soldo, aj ti gubi još malo energije, nije da ti treba. 🙂
Dolazak do glavne ceste traje sto godina, um radi “jel proša limit, šta meni ovo treba, tko mi ove noge nosi, znala sam da će se raditi o minutama na kraju…sekundama!”, a u svemu tome još uzaludno prelazim na drugu stranu ceste, auta, motori, vraćam se natrag, sve prije rotora, šta, ko, di, ahaaa, ovaj dio znam, evo školsko igralište, tooo, skoro je kraaaaj, ekipa plješće, dragi čeka na ciljnoj liniji, prolazim i vičem: KOOOOOLIKOOO JE SAAATIIII??!!! 🙂 🙂 🙂
Došla sam minutu ipo prije limita! 🙂 Smijem se još uvijek kad se sjetim koliko bi me koštalo slikavanje kojeg, srećom, nije bilo; pentranje na KT14 od kojeg sam, srećom, odustala; ali bome i onih par bespotrebnih stajanja, koraka koje sam mogla trčati, ali mi se nešto nije dalo, itd. itd. Sekundice, minutice…iskustvo, treniranje.
U poretku – četvrta od žena. Č.E.T.V.R.T.A.??!! Wohoooo!!! Za mene je to osjećaj osvajanja medalje. 🙂 Znala sam, naime, često odustati, a uvjerena da se mogla još koja kontrolna točka skupiti i doći u limitu.
Dati sve od sebe postao je glavni osjećaj kojeg želim na svakom cilju – unutar ili izvan limita.
A što se tiče prikupljanja kilometara, više se radi o minutama/satima na nogama, vježbanju strpljenja, zadržavanju mira u glavi, koliko god izazovno bilo kada stvarno ne znate gdje se nalazite. Izgubila sam se bezbroj puta na treking utrkama, na orijentacijskima nerijetko hodala ukrug, a bome pronađem načina da skrenem s puta i na uredno označenim trail trkama. 🙂 Na trek utrci naučite da je instinkt čak ponekad i dobro pratiti, na orijentacijskoj shvatite da kompas nikad ne laže, a na trailu…ha malo odglumite da ste namjerno skrenuli i išli obavit pi-pi. True Istria trail story. 🙂
Svima dobar radni tjedan želim i još bolji outdoor vikend. 😉
No Comments Found