„Nemoj zaboraviti 3 litre vode”, kaže meni Zmatej dok sortiram svoj trkački ruksak. Prasnemo u smijeh i prisjećamo se 2017. i mog kultnog Sport Billyja za taj noćni prekosljemenski izlet, al sad sam velika pa sam spakirala puno manje (a potrošila ni pola toga).
Već nam je 11 mjeseci jedna mala miškica prioritet u životu, a isto toliko miseci ja teoretiziram i nastojim prakticirati oko tog malog prioriteta puno toga što je bilo dio mene prije nego je svjetlo dana ugledao novi centar našeg malog svemira. Slušala sam tako i varijacije na temu “Budi nježna prema sebi.”; i dok svi znamo sveopći pojam “nježnosti”, meni je ta nježnost bila što skoriji povratak trčanju, planini i blatnjavim patikama te još brži povratak poslu koji volim. Ja sam si to tako ufilmala i našem je malom svemiru dobro.
A njegovom centru pogotovo.
U praksi, naravno, bude teško držati se nekog rasporeda, često je sve zbrda zdola, a ima i samosabotaže jer nam negdje u glavi visi onaj dušebrižnički “Kakva si ti to majka ako…..xy?” (xy = sve što ne uključuje bebu). Maki nam je neki dan lipu metaforu spomenila u tom kontekstu – majke si daju zeleno svjetlo za svaki fizički odlazak od djeteta i dobro se sićan da san ga prigušivala par dana prije Blaterse. Al zato je tu Zmatej, koji bi to prigušeno svitlo raspalija na najjače s jednostavnim “Na Blatersu se mora ići.”, podsjećajući me i na simboliku koju ona ima za nas. I dok sam prošle godine Blatersu trčala pod lancunom u 9. misecu trudnoće u tandemu s bebicom čekajući da se Zmatejev log pojavi na Stravi, ove je godine Zmatej preuzea trčanje po kući, često s bebom na ramenu, a ja sam se ponovno našla na startu UPRIgelenderskog luđaštva.
I to zajedno s još par zelenih svjetala. Odma je sve lakše. 🙂
Idem sama i potajno se nadam da neću bit među zadnjima, ali ako hoću, da ću barem vidit par lampica ispred sebe u svakom (ili svakom drugom) trenutku. Zajedničke pohode po brdu (pogotovo u ovakvim slučajevima) ne dogovaram iz dva velika razloga:
- spora sam pa će ljudi ispalit sa mnom
- uvik postoji bojazan da će nas moje dezorijentacijske sposobnosti odvesti u krivom smjeru (često dugo nizbrdo pa onda oštro uzbrdo).
Ili, u ovom slučaju, ukrug pa na istu točku.
Start u ponoć, palim sat, ali bez navigacije. Greška koja će me 5 sati kasnije koštat praktičnih lekcija iz dalmatinskih beštimji za šumske životinje usrid noći uz duet fijukavog vitra i škripavih stabala.
Prva trećina do gelendera mi je bila baš zakon, tribalo mi je 3 ure do gore, znala sam svako skretanje, u par navrata navigirala i ljude s gps-om (sjedi, pet!), a u jednom sam trenutku pobrojala čak 10 lampica IZA sebe.
Dobro ste pročitali: I.ZA i DE.SET. 🙂
Na gelenderu su počele kalkulacije koliko bi mi trebalo do kraja i hoću li oborit svoj rekord od 7h u Lazu (33. km) i 10:18 u zelinskom cilju (48. km). Međutim sve su te kalkulacije pale u vodu…na led, blato…s prvim klizanjem oko osi u stilu “nindža uči piruetu”. Sada sam počela kalkulirati kako ishendlati taj led što bezbolnije i pritom zadržat sve zube na broju.
Uz mantru “nemoj se prosut po ledu, nemoj se prosut po ledu” do Hunjke mantram i “nemoj falit skretanje desno na singlić, nemoj falit skretanje desno na singlić, nemoj falit skretanje desno na singlić”…
Falijem skretanje desno na singlić.
Ali dragi glas (Irena 🙂 ) preusmjeri me na the singlić desno pa tako s timom Irena-Sanda-Vlatko nastavljam do Hunjke. Moja je sreća kratkog vijeka – točno 11 minuta i 33 sekunde (thank you, profil prijeđene staze na Stravi). U jednom trenutku stojim na cesti na Hunjki da nešto provjerim, u drugom vidim zadnje obrise svog trojca na onoj rampi za ulaz u šumu. Nastojim ih uvatit, ali bezuspješno…strah da se ne prospem po ledu previše je jak i znatno usporavam, jedva trčim. Not to mention, ljudi su brzi! 🙂
Soldo, opet si sama.
Ubrzo me sustiže jedan momak i skupa prolazimo kroz onu noćnu moru zvanu “Blatara na Stolu”, a za nagradu još malo falijemo stazu i produžimo kroz još dublje blato (il je takav osjećaj), završimo u nekoj boktepitaj šikari pa vadimo tehnologiju da nas spasi. Primjećujemo i jednu trkačku lampicu koja prolazi poput krijesnice na stazi paralelno od nas pa pravi put pronalazimo metodom “vrati se i ponovo pokušaj jer ovom prečicom preko srušenih stabala, well, ne ide”.
Malo čakulamo o dosadašnjem iskustvu na Blatersi i trčanju, ali ubrzo lagano gubim korak s njime, izmjenjuje se blato i led i preteško mi je pratit njegov tempo. Prolazimo one uber privlačne lokvetine pune punjoglavaca, sada smrznute, skrećemo na stazu 35 i onda kardinalna greška – stanem na brzi pi-pi (trpim već duže vrime) i gubim i njega iz vidokruga. Zadnji put kad sam stala na brzinski pi-pi i izgubila čovika iz vidokruga završila sam na toj famoznoj špiljici (detalji poznati Mrakkombovcima) i visila na njoj uru vrimena tražeći način da se ne polomim spuštajući.
Više ne pišam.
Nastavljam dalje u uvjerenju da ću svaki čas vidit lampicu, ali nikako. Prerano skrećem udesno i brzo skužim da sam na krivom putu. Osjećam se ko da sam u nekom labirintu, a kultnu psihoaktivnu stazu 47 još ni primirisala nisam. Nekako zaključujem (temeljem čega, ko će ga znat) da sam mrzlak prošišala i umjesto lijevo od njega išla ravno (geografski detalji poznati cijeloj uprigelenderskoj redakciji). I kao, ajd ok, sad ću stić do Gorščice pa ću livo na stazu 1 onim makadamom i spojit se na Via Blatersiana.
Odjednom vidim ona ista smrznuta jezerca i tablu na kojoj piše Lipa Rog. Sve mi nešto poznato. Okrenem se za 180 stupnjeva i skužim:
J…. me pas, pa ja san ovde bila prije po ure!
Daj me neeeeemoj j…..! Koji j… k….! $%$#!!… Puna mi je kapa više gubljenja! Popiiii ću! Počnem plakat od živaca jer sam se zagubila (po n-ti put), ljutnje što nisam upalila navigaciju od samog početka i straha jer sam sama usrid noći, usrid šume, a za potpuni doživljaj vitar fijuče i tjera strah u kosti.
Imam tri opcije:
- Zovem Tajči (dragu Tajči koja mi je rekla da je na standbyju ako mi bilo što zatreba) i idem do Gorščice (dokle mi treba još pola sata) gdje će me ona skupit
- Idem preko Gorščice pa na stazu 22 ili 24 do Bidrovca i onda sve trčeći preko Markuševca doma jer je the prosinački vikend od 48 km i moram ih skupiti sveeee!
- Izgasit log, upalit novi s navigacijom i ići do cilja u Zelini.
Koju god opciju odabrala čeka me još šume, još mraka, još vitra, još škripavih stabala. Pa hajde, kad je već tako, odabirem opciju 3. Neki vražji dišpet se upalija. U glavi je bilo užasno teško, ali noge su još slušale, a, ono najvažnije, bebica i tata su dobro. Slali smo si porukice, sve je na mistu. Sve je zapravo dobro. Možda će mi koja svinjica naletit, ali sve je zapravo dobro. Možda neću veliki PB napravit, ali sve je zapravo dobro. Možda neću doć unutar limita (11h), ali sve je zapravo dobro. Niti prvi niti zadnji put.
Brišem sline i mislim na Maki, dobru dušu ZTŠ-a. Maki bi trebala biti u Lazu (33. km) sa stolom punom velike okrjepe i zagrljajem još veće podrške. Šaljem joj poruku i provjeravam je li tamo. Potvrdila mi je i rekla da ne brinem. I tako je Laz postao moj prvi cilj. I noge su nekako krenile, još bolje.
Još samo 8 km do Laza. Ajde brzo će to.
Pogađam točno spuštanje prema mrzlaku (eee lako s navigacijom), idem nizbrdo, vidim Anteu i sebe kako u 4. misecu 2020. u suprotnom smjeru hodočastimo onih savršenih Sljemenskih 10, slijede tri hupsera, na početku trećeg čeka me Mirna na 1M 2018., na Ročićevoj smo Martina i ja na Blatersi 2019., spuštam se onom jačom nizbrdicom po stazi 33 i vidim Danijela i sebe kako čučimo i divimo se pahuljama snijega na Blatersi 2018., gibam dalje, Traversa 2020. je, prolaze me Tajči i Zvonči na onom blatnom sklizospustu, a onda i srna Karmen (korona start – sporići kreću prvi, jel), skretanje s onom oznakom “Sv. Matej” (haloooo, mi marito se ljama Matej)…
A ja san ono mislila da san sama u šumi, jel? 🙂
Približavam se Lazu, osjećam se ko da sam pred krajnjim ciljem, suze radosnice stižu i brate mili zazivam “Maki, Maki”. 🙂 🙂
Grlim Maki, 6:45 je, jedem grickalice, pričam šta se desilo, Maki mi toči vodu u bidone.
Osjećan se ko Francois d’Haene na UTMB-u. 🙂
Jiće i piće mi šusnu uglavu i tako ja dobijem Superman moment – al umisto da razbijan botune na košulji ka Clark Kent, ja san se sagela ko bakica, izvukla svoj home-made startni broj i nakačila ga na ruksak. Moj plašt. 🙂
(Tajčina ideja da iskoristim slinček (babarin) kao startni broj pokazala se punim pogotkom za moju psihofizičku snagu. Zahvalna do neba!)
Trčat u 7-8 sati ujutro, na drvenim nogama, nakon izbijanja po ledu i blatu i gubljenja ukrug, nakon neprospavane noći u komadu, i 11 mjeseci spavanja na peci bokune, nešto je…fascinantno… 🙂 Osim sunčevih boja u rano zimsko jutro, tik nakon onog znaka da je tu i lovačko područje vaš će vam mozak servirati iza nekih stabala u daljini…lovce i divlje svinje. A onda nakon nekog vremena i vrane koje vas čudno gledaju. Pa mozak počne vrtit “hmmm…što ako ja sad zapneeem…i padneeem… i udrem glavoooom…koliko će tribat ljudima da me pronađu?”
Dame i gospodo, staza 47. Ne tribaju van halucinogene gljive. 🙂
Penjem na zadnji vrh, Drenova, to je to, sad samo nizbrdo…a koljena me mrze i proklinju. Napokon makadam, gledam na sat i sve mi se čini da ću stić ispod 10 uri, ergo PB. 🙂 Makadamom idem metodom trči koliko možeš pa hodaj i broji do 10 i natrag i onda opet trči koliko možeš.
Napokon vidim rampu i cestu – točka na kojoj se uvik okrenem i zahvalim šumi šta me opet ugostila. Onaj asfalt iza je tako kratak, ali u tom trenutku beskrajan.
I evo ga. Cilj. A u cilju moj mali svemir. 🙂
I eto. Sve je dobro. Dite je dobro. Muž je dobro. Mater je dobro – mrtva umorna, mokrih i blatnjavih nogu, bolnih koljena, u svojoj novoj ulozi prakticira ono šta teoretizira. A kad me pitaju da šta mi to sve treba u životu, ja samo kažem da ga produžujem.
Jer sam si ja to tako ufilmala. 😉
No Comments Found