3-2-1M: Putevima najteže staze na Sljemenu

Znam, sve mi je jasno, long time no blog post…Svi stručnjaci za društvene mreže upravo kolutaju očima, ali što da kažem – I’m only human, tražim načine kako uspješno balansirati sve što mi je na dnevnoj to-do listi.  E da, upisala sam i školu orijentacije, znači počela sam se gubiti i po Maksimiru. 🙂

Povod ove objave je sutrašnja trka na Sljemenu – 1M – 53km Medvednice s visinskom razlikom od 2800m. Trka je bila planirana za 3.3.2018., ali bismo taj dan doslovno jeli snijeg tako da je odgođena za danas, a s obzirom na predviđeni potop, koji upravo gledam i slušam s prozora – na sutra.

Bila sam uvjerena da mi je nakon Blaterse sljedeća ultra tek 7. travnja (Istra, 67km), a onda Traversa, 19.5.2018. (47km); pa kao “ok imaš, Soldo, još skoro 4 mjeseca za pripremu, ideš i na zimsku bazu.” Kad ono – ožujak – 1 M. A ne samo da na zimskoj bazi nisam bila redovita, nego sam uništavala koljena po mrakkombovskim rutama (amater!) – dva puta tjedno. A zadnja dva kola i u gojzericama. Trčala. U gojzama. Nizbrdo. Ja. 🙂 Zglobovi se još uvije bune.

No, zacrtala sam si ovaj 1M pa kud puklo da puklo. Čini se, pak, da bi po vremenskim prilikama to mogao biti jedan duatlon; snijeg se otopio, kiša pada, sve se slijeva u svim smjerovima. Znala sam da sam trebala ostavit kajak na Ponikvama! 🙂

START Podsused 8:30h
PD Kameni Svati – PD Glavica – Ponikve – Slap Sopot – PD Risnjak – PD Grafičar – Kraljičin zdenac (25km) – Tomislavov Dom – Gelender – PD Runolist – Puntjarka – Srnec/Horvatove stube – Hunjka (36km) – Gorščica – PD Lipa
CILJ Dom Vugrovec, do 21:30h

Pripreme za 1M u smislu “e ovaj put ću proć stazu uzduž i poprijeko!” traju još od početka veljače. Uvuče vam se ta planina pod kožu i postane sasvim normalno i oba vikendaška dana ići ubrdo, a evo kako je nama to izgledalo:

4.2.2018., nedjelja, Podsused-Kameni Svati-Glavica-Ponikve (14km)
Iskreno, planirali smo do Grafičara, ali mene je toliko ubila hladnoća u nogama da sam jedva dočekala P.D. Glavica. Proklizavanje me toliko izludilo da mi je svaka druga bila beštimja, nebrojeno puta sam se pokušala uzenirati, ali uzaludno – kombinacija s maglom, hladnoćom, mokrim nogama i…naravno….gubljenjem 🙂  bila je presudna. Još je i dan prije po mećavi bilo istraživanje staze za MK.

No, gledam ove slike, pa skužim da su planina i dragi ljudi opet učinili svoje…korak po korak.

 

 

11.2.2018., nedjelja, Tomislavov Dom-Gelender-Runolist-Puntijarka-Srnec/Horvatove stube-Hunjka (7.2 km)
Bio je ovo jedan od onih izmišljenih snježnih dana, kada čujete harfu dok hodate :), popraćen tu i tamo s kojom zrakom sunca, povremenog dječjeg brojanja koraka i razigranog bacanja po snijegu. Tišina, koraci, smijeh. Izvidjeli smo gdje Mrcina izlazi, kuda točno prema gelenderu, gdje od gelendera prema Runolistu, od Runolista preko Tigrovog oka do Puntijarke, od Puntijarke prema Horvatovim (nikad kraja). A na kraju vas više od tih stuba ubije onaj dio od njihovog kraja pa do Hunjke. 🙂 S Hunjke preko Puntijarke (ždera :)) pa natrag po Bikči (koja je već tada postala slalomska staza). (Photo credit: Matej Ivančić)

Zašto smo djeca samo vikendom?

17.2.2018. subota, Hunjka-Gorščica-Lipa-Vugrovec (cilj) (17km)
Bio je ovo trening galopiranja. 🙂 Snijega do koljena, padanja toliko da na prste ne mogu izbrojat, glava lijena za izludit. No, do Vugrovca smo se dovukli i upali na party dedeka i bakica za Valentinovo. 🙂 A kad me onako malo zaboli koljeno, donja leđa ili zglobovi (pa ti trči u gojzericama, Soldo!), sjetit ću se samo bakice u crvenoj haljini koja je uspuhana izletjela iz plesne dvorane “huh, uhvatio me grč!”. Viče joj dedek “sjedni se malo”, a ona “ma što ću sjesti”, i odleprši natrag u salu. 🙂 A ja jaučem tu nešto za zglobove i gozjerice! 🙂

 

4.3.2018., nedjelja, Kraljičin Zdenac-Tomislavov Dom (po  Mrcini gore dole)
Ako se bojim zalutavanja to je onda Mrcina. Snijega je bilo ko u priči o snijegu a mi smo u jednom trenutku skrenuli istočno put Brestovca i pojavili se tik ispod tornja. Wtf?! Gledam ja nešto mi poznata staza od JGL-a, a znam da ne trebam biti tu. Spustili smo se do Tomislavca i krenuli Mrcinom nizbrdo i opet zalutali – na neoznačenu stazu. 🙂  Laugh all you want! 🙂

 

(Photo i video credit (sve osim 11.2.2018.) Danijel Linšak)
Danijele Linšače, you are missed! 🙂 Znam da si sada Down Under, na plus 26, al priznaj da ti fali snijega do struka, selotejpiranih home-made gamaša, i lajanja tvojih najdražih ZTŠ-ovki! 🙂 Treniraj dole, vraćaš se taman prije Zrmanja traila, no pressure. 🙂

10.3.2018., subota, Ponikve-Slap Sopot-Risnjak (Risnjak-Grafičar znamo još otprije) (6.5 km)
Odgoda trke omogućila je dvjema štrebericama (hej Leptiriću!) 🙂 da prođu još taj zadnji neistraženi dio. Bljuzgetina all over, ali navikle smo na to, malo će mi bit čudno kad bude sve suho. Parkirale smo se na vrhu Zelene magistrale misleći kako ćemo u čas posla doći do Risnjaka pa se vratiti istim putem. HA. HA. HA. 🙂 Do Slapa Sopot je čak sve ok prošlo, uglavnom nizbrdo, ali od tog slapa pa do Risnjaka, nikad kraja. Već sam počela pričati sama sa sobom, tj. sa svojim smrznutim papcima, u nekom trenutku stvarno ne znate kako se uopće gibate. “Gdje bi mogao biti taj Risnjak?”, “Zašto nisam ponila kartu?!” “Možda je iza onog brda.” Dokopale smo se tog Risnjaka na promrzlim nogama i spustile devetkom do Talana. Busom do Črnomerca, drugim busom do prvog dijela Zelene magistrale, da bi na kraju svoj trail trening završile…po asfaltu, po noći. Planinski bogovi su nam se smilovali i razgrnuli oblake tako da sam uglavnom gledala u zvjezdano nebo. “Vjeruj mi, Leptiriću, ovaj asfalt ćemo pamtiti.” 🙂

Trenutačno se baš i ne osjećam nešto fizički spremnom, do sada imam 40km u jednom treningu pa se nekako nadam da ću izvući do Hunjke (36. km) jer “ionako je onda do kraja manje više nizbrdo.” 🙂 No, ono što ipak uvijek mogu trenirati, bez obzira na upale mišića, bolna koljena, otpale zglobove…jest svoj mozak – train my brain, to strengthen my mind. A motivacijski intervjui dobro dođu i za svaki životni izazov.

Moj all-time sportski favorit je David Goggins  (How to make yourself immune to pain) – poslušala sam ovaj intervju nebrojeno puta, često u solo šetnjama Medvednicom. Čovjek je ultra maratonac, Navy SEAL-ovac, drži svjetski rekord u zgibovima, trčao godinama sa srčanom manom…ma svašta nešto.

“To grow, you must suffer.” David Goggins

Iako mi je draža Murakamijeva “Pain is inevitable, suffering is optional” kužim što želi reći. Barba Goggi, sjetit ću vas se na nekom od brojnih uprića. 🙂

Drugi sportski luđak kojeg volim poslušati je James Lawrence (How to Master Mental Toughness), triatlonac koji je, između ostalog, završio 50 ironman distanci u 50 dana zaredom u 50 američkih država.

“The moment you realize the next step isn’t going to kill you and that next step is the first step towards evolving, changing, learning, growing and becoming literally the best version of yourself, that’s the most beautiful thing.” James Lawrence

 

 

 

 

Mislim da gospon Lowro želi reći, između ostalog, da kada poželimo odustati moramo shvatiti da se ne moramo bojati i da još uvijek imamo snage za nastavak fizičkog ili mentalnog izazova. Sjetit ću ga se ako me uhvate leđa. :-/

A bojim se. I fizičke i mentalne boli. Vremenski uvjeti su loši, ipak je to 13h (nadajmo se dolasku u limitu!) trčanja/hodanja gore dole, 53km po bljuzgi, mokri od prvog kilometra.

Strah me straha.

No zar bi nas strah trebao sprječavati u ičemu?

 

 

 

Wish me luck! Kako bilo, sljedeće blog objava bit će zanimljiva. 🙂