A što ako uspijem? -

I tako, nakon dobrih 5 godina idem opet na 1M, jedan pozamašni trail zalogaj od Podsuseda gore dole gore dole do Vugrovca. Skupiš 53k s 2800m visinske, a jedan od većih izazova osobno je kad si između kilometara 24 i 35 (i to nakon već dobro odvaljene visinske) u skoro svakom trenutku blizu javnom prijevozu… pa sad ti ne sidni na bus, a? 🤤 Ili, po novome, na žičaru. Doduše u tih 11 km treba oduzeti 2km jednog uspona nešto udaljenijeg od ceste, a izrazito prigodnog imena: Mrcina.

Dvije i dvadesete se dobro sjećam, kao i cijeli svijet. Tada utrke nisu bile utrke, već solo camina s kronometarskim startom, da se razbistrimo, razvitrimo, resetiramo. Naravno, najsporiji su krenuli prvi (moi!) i cijeli putem ste me prestizali. 😁 No sjećam se ja i drugih stvari iz tog 1M davne 2020.:

Da su na Ponikvama neki momci išli s desne strane do Jambrišakovog, olitiga stazom br. 8 onih par stotina metara, niti, a trebalo je ići lijevom stranom po stazi broj 1, jer ovo je JEEEDAN em, molićulijepo. I da sam im vikala „Nije vam ovo Traversa!“ 🤓
Da sam, kao i svaki put, dušu izdušila ne na Horvatovim stubama gdje je očekivano, nego na onom kratkom penjanju iza prema Hunjki. 😓
Da je jako puhalo pred Lipom, a kombinacija s mračinom, solažom i onog fijukavog propelera na Lipi iznjedrila je svakojake horor filmske crne misli (poing! R.I.P., Skeletor i tako to) 🤷🏼‍♀️
Da su me u cilju dočekali mrak i tišina, velika okupljanja su bila zabranjena, finisheri su odavna bili doma, a ja jako volem kad mi viču „Idemo Maaaaarđ!“ 🤗
Ali i da je iz tog mraka u cilju izašla i prijateljica i odvela me kući.🥲
Da je sutradan u 6:24 bio onaj razorni zagrebački potres i da sam 12 sati ranije trčala iznad njegova epicentra.😬

U ovih 5 godina se svašta izdogađalo; dovoljno je samo spomenuti dijete i pesto osandeset osan faza renovacije kuće…i pandemiju također.

I eto, dođe 2025., a ja sam ispucala sve izlike da ne idem:

– rodila san prije 2 miseca
– ne treniram
– Mrak komba me satrala
– ne da mi se

Razlozi 2 i 4 se sporadično znaju ušuljati i tad mi se poremeti onaj moj idealan tjedni raspored u kojem sam i žena i majka i prevoditeljica i trkačica. Razlog br. 3 posjećuje svake veljače po završetku te ludorije. Naravno, mogli bismo i ne ić na Mrak kombu…ma jeeeezik pregrizla! To samo ako smo na drugom kontinentu. 😅 Ali evo, u 2025. su se stvari baš poklopile. Ma kako to? Je li kronična nesanica prešla u kroničnu sanicu? Jutarnjih 620 dodataka prehrani napokon čini svoje? Ma jede li se to minimalno 130 g proteina dnevno, ha punk!? Malo smo poboljšali svoj loš odnos prema hrani? I dijete napokon češće odolijeva vrtićkim bakcilima? Ma je li možda povoljna faza ciklusa (all my 40+ ladies put your hands up! 🙌🏼) I sunce je napokon zasjalo? ☀️

Šta god bilo, I fucking take it! I već znam kako ću izgledat na tom startu: usr… ko ‘tić, pardon my French. No hajdmo se sad malo uozbiljiti prije nego mali blogić prijeđe u roman ka i obično.

Godinama primjerenija (bla bla) verzija ovog posr… Tweetyja na startnoj liniji je jedan filozofski iz dubine guz…ovaj duše: „Što ako ne uspijem?“

Što ako ne uspijem…doći do cilja?

I malo me jako podsjeća sada na moju prvu Blatersu, davne 2017. i istog tog feelinga na startu, ma i danima prije njega. Ipak, taj feeling nije glavna uspomena s te Blaterse – ona će vazda ostati kao najmećavijih 5:45 sati usrid noći za 17 km od Podsuseda do vrha sa sto kila ruksaka na leđima u četvercu koji ne zna kormilarit GPS-om u ruci (i to ona tegla, ne fensi sat). 🙃Ma da vi samo znate kako smo nas četvero umirali od zime, straha i smija. Hahaha i dan danas pikim. 😂 I kad bolje promislim, ma apsolutno je fantastično umirat o smija na nešto što se desilo prije 8 godina, a što je po osnovnim parametrima svakog natjecanja bio zapravo neuspjeh. DNF. Al’ kako ja volim sve okrenit na svoj mlin, meni je s ove 42 godine na leđima jedna od definicija uspjeha upravo moć se dobro nasmijat… retrospektivno, aktualno i s velikom nadom da to radiš i sutra.

Sooo, „Što ako ne uspijem doći do cilja?“

Ove dane mi se vrti ovaj odgovor: „Apsofuckinglutno ništa.“ Nekad imam nalete tog kvazi-nihilizma, onako u stilu „What’s the point of any of this, anyway?“. Taj nihilistički osjećaj traje tek par trenutaka jer ova glava ipak voli davat smisao (svom) životu. Zato i kažem „kvazi“ jer se svako jutro ipak ustajem i ne puštam konce iz ruku (i nastojim šta manje šizit kad koji sklizne). Ali ponekad mi baaaš paše da me lupi onaj “Ma štaaa ću se sekirat…nasekirala san se ja u životu.” E sad, lako tako meni, koja u ovu utrku idem sa stavom “ovo mi je mentalni trening”, a ne “moram rasturiti jer sam baš pobožno trenirala baš za ovu utrku” (i to se zna desit).; k tomu, niti sam profi trkač niti vrhunski rekreativac. Znam da njima doći do cilja, i to u određenom vremenu, jako puno znači, ulozi su veliki i DNF u tom trenutku znači smak svita…al nekako virujem da i tada svatko ima svoju metodu kojom će se prisjetiti da

sunce sja i iza oblaka i da će kad tad opet proviriti.

Nastojat ću onda ipak ne razmišljat na startu o DNF-u, već o RRR-u – razbistrit se, razvitrit i resetirat. Znate li koliko znači provest cijeli dan na brdu? Zamislite da vam je cijeli dan „zadatak“ stavljat jednu nogu ispred druge, udisat čist zrak, uživat u prirodi oko sebe i odmorit onog neumornog hrčka u glavi. I won the freaking lottery! 🤸🏼‍♀️ Znate li koja se zahvalnost šalje iz dubine srca Svemiru (ili u što/koga god vjerujete) na zdravlju što se to uopće može raditi, pogotovo u nekim godinama i pogotovo s nekim iskustvima. Pogotovo jednom roditelju, pogotovo jednoj majci?? Koliko je tu mentalnog benefita i benefita za dušu, dok atomi fizičkog tijela čine ono što im je biologija tijekom takvog pothvata namijenila…Mišići se doslovno razdiru, zar ne? Ali onaj najveći, srčani, istovremeno obnavlja na nekoj razini u koju sami morate vjerovati bez ikakve fige u džepu da bi na vaše biće djelovala benevolentno.

Mogu ja i RRR-ovat u solo angažmanu, sve to stoji, tako i treniram za ovakve stvari. Ali baš mi je zakon kad se sva mi djeca povremeno okupimo na istom igralištu u isto vrijeme… i apsolutno neeema veze šta mi veći dio puta zapravo uopće niste u vidokrugu. 🐌😅

Vidimo se na startu…a možda i u cilju jer, hej