Što želiš biti kad odrasteš? -

Mjesec je dana prošlo od završetka Mrak kombe, underground noćne trek lige po Sljemenu s kojom već 8 godina imam love-hate odnos. Prvih 6 srijeda u godini, od čega dvije i po 2 puta u danu, naganjamo se od kontrolne točke do kontrolne točke u nadi da se nećemo polomit. Doći u cilj i nasmijat se bez propuha u ustima, zapravo je jedan od većih uspjeha.

Od sveukupno 8 kola čak smo 2 puta pošteđeni od izrazito teškog mentalnog zadatka prisjećanja putanje koju smo jaaaako dobro prošli po danu. Ta se dva puta zapravo „samo“ trebamo dovući od nizinske točke A do visinske točke B, rano ujutro. Kako je ove godine prva srijeda u siječnju bila 1.1., tj. praznik, nismo penjali standardnu uprićku rutu od Blizneca do vrha, već smo kretali s druge strane Sljemena, iz Bistre. Moja brža polovica i ja budimo se taj dan oko 4, gledamo polumrko i pitamo ono vječno pitanje „Koji k….nama ovo treba u životu?“, a istovremeno namještamo buffove i lampaše na čelo. „Znači mi sad prvo idemo autom do vrha pa se onda spuštamo u Bistru i onda startamo iz Bistre i idemo natrag na vrh. Dok ostatak svijeta u ovoj vremenskoj zoni ide leć.” Naravno, kada sve to prođe(mo), osjećaj je fantastičan. Čista endokrinologija. Na Novu godinu smo svi nazdravili šampanjcem na vrhu (hvala ekipi!), spustili se doma i čekali večernje kolo.

Kao i svake, i ove sam godine krenula u penzićkom modus operandiju, apsolutno neopterećena plasmanom jer sam, kako da to sažmem u jednu riječ…spora. Moja glava naprosto zablokira i sebe i noge kada vidi uprić ili upričinu, gravitacija i ja se još manje volimo nakon gastroblagdana, a naravno, tu je i neredovitost treniranja. Iako mi je najdraže na ovakvim ludorijama bauljati solo, nisam mogla odoljeti legendarnoj Bubimirki koja mi se pridružila jer je bila ozlijeđena pa joj je pametnije bilo ove brze, a i opasne utrke, ići u sporom tempu. A ovo je Mrak komba pa ne mo’š ostat doma, jel.

Na utrkama je bilo od hajkić momenata (tj. sati) uz čakulu o svemu i svačemu, do guranja moje dvi polutke uzbrdo da se malo ubrzamo, ali s vremenom i do letenja nizbrdo, a čak i bržeg koraka ravno i uzbrdo. Držala sam treće mjesto u 2. ženskoj ligi cijelo vrijeme, ne zbog svoje (ne)brzine, naravno, već zato što brže cure nisu dolazile, a i najveći moj konkurent, trekerica koja je po godinama bliže mojoj mami (kra.lji.ca), nije došla na prvo kolo koje se duplo bodovalo.

No kako je dolazila svako sljedeće, i bila uvijek brža od mene, a i tu su neki matematičko-kombinatorički zajebi (bolje ne ić u detalje), ta mi je medalja na kraju izmaknula iz ruku za cijeli 1,61 bod. Naravno, ni moje upadanje u dračurinu na zadnjem, odlučujućem, kolu zbog preranog skretanja nije bilo od pomoći. I toliko me izbilo iz Salomonki da sam počela i plakat od živaca, to zadnje kolo me, myself i moj PMS. A o beštimjama tih 10 minuta da ne govorim. Cila Dalmacija mi je izašla iz oka.

Kao šlag na trnovitoj torti, u cilju me jedan komentar dodatno zakucao, ali ta se priča na kraju lijepo razvila pa tako kad sam napravila summa summarum cijele ovogodišnje lige, baš me prao osjećaj sreće, zadovoljstva i ponosa. Mislila sam da kombinacija ovih osjećaja može doći samo s medaljom, ali nje na vratu nije bilo. 😉

I tako…kad izvadim sve bodlje iz sebe, kad mi prođu sve modrice, kad mi trtica oprosti, prebrojim sve zube, očistim crnilo ispod noktiju, operem blato na patikama (srića za taj snig), izvadim granje iz grive, kad me kiropraktičar izdrica, a masakr tajlandskom masažom vrati protok života u tijelo…itd itd…krene taj love part i zapitam se, puno ljepšom varijantom onog „Koji k…meni ovo triba?“:

„Zašto?“

I stalno mi se vrti isti odgovor: zato što se osjećam kao dijete. Dijete kao sinonim za razigranost, nevinost, razbibrigu, nepostojanje straha, smijeh, nepercipiranje problema, nepostojanje briga, opet smijeh, fokusiranost, neopterećenost ili opterećenost samo jednom stvari „nemoj falit smjer“. A i kad se falije smjer, tu je ljutnja, a onda traženje rješenja, smirivanje i nastavak dalje. Imam 4-godišnjakinju, znam što govorim. 🙂 Doduše, ona ima nas da joj zagrljajem i mirnoćom reguliramo emocije, al bome ću reć da bi mi u tom trenutku gubljenja i kompasa i živaca definitivno dobro došao jedan zagrljaj. Ergo, opet moment djeteta. Zna dijete što je dragocjeno. Svoju kćer uostalom smatram učiteljicom života, promatram je svaki dan i oduševljena sam tim njenim mindfulnessom par excellence… fokusiranost fokusiranošću, igranje igrom i bezbrižna razbibriga…pa onda polažem njen test kad god imam priliku. I obično je najuspješniji kad sam na brdu (naravno, ako zanemarimo gubitak tog fokusa i završavanje u gustišu). 🙂

Ne kažem ja da je ovo THE way za, hm… lakše upravljanje životom kad se spustim s tog brda… to je samo MY way, i tek jedan od načina, i moj odgovor na taj “Zašto?”. Zašto drugi idu na lige poput ovih, ne znam, mogu samo pretpostavljati i rado pričati s njima o tome. A ima nas jako puno na startu, i to raznih profila. Ali prije tog “3,2,1 upri!!!“ ne vidim direktoricu financija, pedijatra, IT-jevca, mehaničara, psihologinju…vidim Ivana i Anu s kojima se igram na franje, skačem u more s onog zidića, hvatamo se i vičemo “moj spas za mene!”, brojimo zvijezde na nebu…a najveća nam je briga odlučit oće se sutra igrat basket ili vozit role. Ah, the good old ’90s. I stvarno pomislim na tom startu „Wow, vidi nas. Svi smo zaista jednaki.”

A ako želimo pričati o tim odraslim stvarima, nađemo se izvan igrališta (nekad i na njemu, ali u extra slow modu), bivamo ozbiljnima, slušamo, slušani smo, pokušavamo pomoći, upućujemo riječi podrške, grlimo se, razumijemo se, ili pokušavamo razumjeti, izgovaramo jaaako ozbiljne i duboke rečenice iza kojih stoje godine dobrih i loših iskustava. Oh da, retorika je toliko jebena da ljudi ne bi vjerovali da ta ista osoba izvodi dječje gluposti (radosti? ;)) koji sat kasnije. A koji sat prije idemo na posao, brinemo o obitelji, plaćamo račune, kredite, zarađujemo, trošimo, vodimo dijete u vrtić, upisujemo ga u školu, ne možemo imati djecu, njegujemo bolesnog roditelja, oplakujemo tog istog roditelja, egzistiramo, preživljavamo, upadamo u probleme, rješavamo ih, ne rješavamo ih, rastavljamo se, nosimo se sa svakakvim emocijama, šizimo, radimo na sebi, overthinkamo, krivimo druge, krivimo sebe…nastavi niz. Drugim riječima, u danu ima dovoljno sati kada se ponašamo onako kako ljudi znaju reći – u skladu s godinama.

Pa ajde, pitaj me ponovno. Putovala sam u budućnost i sada znam.

„Što želiš biti kad odrasteš?“

„Dijete.“

„Hm, to nema smisla.“

Ali tetaaaa, pa ja sam velika sada i znam što je paradoks…i meni ima itekakvog smisla.