Kad je sredinom 2. miseca završila famozna uprigelenderska liga Mrak kombinacija, u narodu poznata i kao „Tko preživi, opet će“, došlo je vrime za postavljanje nekih novih trkačkih ciljeva u ovoj godini. Mislin da apsolutno ne vridi postavljat ciljeve prije MK jer nikad ne znaš koliko ćeš tamo nastradat, a dobro znaš da ćeš svake zime ić to provjerit. 🙂
Osim što me MK ove godine poštedila trekerskih boljki, taman se poklopilo i da je mala miška odbolovala svoje, one jasličke, koje su sporadično trajale dobrih 5 mjeseci, a u kojima smo itekako morali prekrojavati svoje dane, pogotovo radne. Volim ja trčanje, ali prioriteti se znaju: obitelj pa posao pa hobi. Tu nema rasprave. No, ne mogu se žaliti, u svom se tom kaosu i našlo prostora za trčanje, ipak nam je to prijekopotrebna mentalna higijena. Ali cijelo vrijeme sam imala dojam da je to jedan veliki štrcbrc. Nemam OKP, ali Oh Kako Prizivam strukturu, organizaciju i realizaciju. Fale mi ultre, jako, a za njih ipak treba uspostaviti neki trkački raspored i plan rada.
Traversa mi je već odavna poznata. Ta danja verzija noćne kraljice Blaterse, tih 48 km i 1800 m visinske od Podsuseda do Zeline, self-supported po raznim planinarskim putovima i bezglavim poprečcima. Završila sam je dosad 3 puta, sama, u društvu i u nevidljivom društvu ;). Uslijedila je postpartum pauza koja mi je teško pala, jer srce, čak i glava viču jedno, ali tijelo novopečene majke…uh…tijelo majke…to je jedna posebna, bittersweet priča. Prošle me godine spriječila trkačka ozljeda i evo nas u 2023.: ozljeda nema, roditeljstvo, posao, život…hendlaju se zbrda zdola…ili je barem takav osjećaj…al srića da mi volimo to brdo i taj dol…ili je barem takav osjećaj, hmmm…
Kako bilo, prati se osjećaj. 🙂
A osjećaj mi je tamo negdi nakon MK Survivora govorija da bi se nešto trkačke strukture moglo vratiti u ovaj organizirani haos. I eto, u tri se miseca nakupilo 600 km trčanja/hajkanja/guranja kolica (sve se računa!) i 21 800 m visine. Frcan tu brojke ko luda i neman pojma šta znače po nekim trkačkim standardima, ali, quite frankly, my dear…care I do not. Ono do čega mi jest stalo je da s protekom ta tri miseca mogu stat pred ogledalo i reć si: „So proud of ya, bitch!“
To bi triba bit standard jedne majke.
U taper tjednu pred utrku osim carboloadinga tribalo se naloadat malo s motivacijskim self-talkom. Ma triba to nama svaki dan, al taj se Rocky nekako probudi taman prije velikog sportskog zalogaja. Daj šta daš! Imala san dvi mantre koje san vrtila, barem i da ne razmišljam o onome što niiisam ostvarila u ova tri misec (God knows da se uvik neki kju nađe).
Iako sam sva tri mjeseca trenirala skoro uvijek bez štapova iz razloga poznatih nikome pa ni meni, nakon razgovora s mojim kućnim, iskusnim i brzim trkačkim vođom, ipak odlučujem ponijeti šćape; na toj prvo upriguzićkoj trećini će mi zasigurno dobro doći, a bome i na nekom blatospustu gdje su me do sada nebrojeno puta spasile. Ali nisu to bilo koji šćapi, to su šćapi koji se smještaju u onaj cool tobolac na leđima koji sam bezecirala tom istom trkačkom vođi. 🙂 Ono šta nije cool je da nisam niti jedan put isprobala vađenje i vraćanje šćapa u taj tobolac nego sam praksu tog robinhoodovskog manevra lipo ostavila za 22h navečer dan prije utrke. I to me koštalo onog “j…t…maaaa….” pri vraćanju na gelenderu. Ajd još sam dobro i prošla.
Mala miška je bila jako darežljiva zadnje dane, poklonila mi je 2 noći zaredom vlastitog spavanja u komadu (što je do tada sveukupno 6 u ove 2 godine i 4 miseca njenog života, but who’s countin’) – prvu sam lošije iskoristila, vjerojatno nabrijanitis zbog utrke pa nikako zaspat, ali sam doskočila tomu samu večer prije utrke pa se odalamila valerijanom, meditirala na joga nidru dok je pored mene zapuhivao difuzor s oblačcima umirujućeg eteričnog ulja lavande.
Onesvistila san se. 🙂
Budin se, čujen tičice, gledam 4:40h na satu i ne virujen da se nisam probudila nijednom od 22:30! Praaaaaise the Lord! Hitam na nogice trkačke, pijem svoju zelenu splačinicu (mix raznih dodataka prehrani), natovarujem se zobenom kašom, oblačim i slažem Salomonka – litra čaja, duple leeeeće…hahaha kiddin’ 🙂 Gledam onih par energetskih pločica, gumića i gelova i smijem se „That little frozen girl is all grown up now!“ 🙂
Mali miš spi, s velikim se pozdravljam i sjedam u Uber, kupim suseda i do starta smo u razgovoru ugodnom, o prošlim utrkama, trkačkim planovima, organizaciji života da se sve to ostvari…Na startu vesela raja, nabrijavamo se razgovorom, osmjesima i uzvicima. 🙂
Ispalio je Upri top, zabava kreće. U ta prva 2 km držim tempo elite women grupe (Jonkica, Duda, Franci, Ivana J.) (whoop whoop!) i mislim se da san već pobjednica, čoeče, mogu doma! 🙂 Raspršili smo se na poznatom voćnjaku i krenuo je smiraj uma; do ulaska u šumu samo čujem svoje gromoglasno disanje, ali ga uskoro stišava pjev ptica i upijanje zelenila…
My God, bit će ovo dobar dan.
Zbog uphilla od 17 km i 1000 m i hejtanja istog, prva trećina mi je i mentalno jako zahtjevna; poboljšala se jesam uzbrdo, al nije da je proporcionalno s time rasla i moja ljubav prema uprićima. Gluteusići su jaaako pekli, al to mi je bia znak da dajem sve od sebe. Fizičkim izbijanjem do mentalnog zadovoljstva. Daj šta daš, jel. Začudo bez kupusije u kvadrićima prolazim dobro mi znane dijelove i dolazim do jako domišljatog zaključka, vrijednog anala: Kad si brži, sve ti brzo prođe.
No shit, Sherlock! 🙂
Na gelenderu sam bila za 2:35, što je značilo 25 minuta brže nego prošli put, što je pak značilo da sam na dobrom putu za željeni cilj od 7:30. Gabrijela mi pomaže s mojim cool tobolcem, gibamo dalje, onaj savršeni singlić do Hunjke prelazim u trku, a nastavljam u istom tonu dokle god mogu, a to je značilo sve nizbrdo i većinu ravnog, a ponekad i neki blagi uzbrdo. Dolazim do drugog anala vrijednog zaključka: Kad dosljedno treniraš, onda možeš bolje trčat.
Vidi, vidiii, topla voda! 🙂
Na Mrzljaku srećem znano lice s MK eskapada, razmjenjujemo koju besjedu, punim ćuturicu s elektrolitima (do tamo sam potrošila 1 L vode i 0,5 L elektrolita) i gibam do mojih miševa koji me čekaju u Lazu s kolicom. Slijede tri hupsera, ali prolaze jako brzo, em jer ih prolazim sa strane, em…topla voda, jel. 🙂 Stiže Ročićeva sjenokoša i spuuuuust..kužim da šćape nisam vadila od gelendera i po svemu sudeći neće mi dalje trebati. Na spustu prema Lazu vjetar postaje topliji i nastojim ne mislit što me čeka na onom asfaltnom potezu iza Laza do ulaska u šumu. Razmišljam sada samo o onoj jednoj livadici jer to znači da je Laz odmah tu. To je obično i jedino misto na cilome Sljemenu di mi je sasvim ok čut auta jer znači da je cesta, ergo Laz, ergo kraj 2/3 tu. Stigla sam tamo za 4:50, i dalje sve po planu. Veliki miš me dočekao sa friškom kolicom, a mali miš sa friško išaranom novom novcatom majicom. Štrecnilo me na tren, majkemi. 🙂
Krećem dalje, asfalt nizbrdo za trčanje, a asfalt uzbrdo prilika za vađenje slušalica i nabrijavanje glazbom. I sve bi to bilo super da san se ja sitila downloadati tih par nabrijačkih pjesama, ali nisam i Spotify je naravno počea trokirati čim smo ušli u bezsignalnu šumu. Opet par beštimji, ali nekako je to sve brzo prošlo jer me uskoro obuzeo jedan dobar “imam željeni PB” osjećaj, i to na mjestu gdje na Blatersi obično počnem halucinirat. 🙂 Raspoloženje se još više diglo kad sam kod Isuseka (cesta prije zadnjeg penjanja) ugledala našeg dragog Vidu s okrjepom. 🙂 Toplo oko srca. Kratki fueling i nastavak. Ispred mene je bio tandem s kojim sam se u par navrata izmjenjivala, penjali smo onaj uspon uz cestu, trč, čakula, uhvatili još jednog trekera, vidno umornog. Nisam mu imala nikakvu pametnu reć osim “Upeklo, a?” Hjaooo, zemljo, otvori se! Di su mi sve one motivacijske popevke sad? To nam je već neki 39. km i svi željno iščekujemo Drenovu, zadnji vrh, jer je onda sve lako nizbrdo.
Osim šta nije. 🙂
Spust do zelinskog makadama trajao je neopisivo dugo, tu već dolazi i do neke euforije povodom jako izglednog željenog PB-a. Napokon makadam-touchdown u maniri Marvelovih superheroja, vadim strijelu iz svog tobolca, napikavam je na zelinsku crkvu (superherojima je sve dopušteno) i slavodobitno letim, leeeetim čoečeee preko potočića, zelenila i asfalta do kafića značajnog imena Carpe Diem.
Ok, Marge, nije sad vrime za daydreaming. 🙂
Makadam nastavljam u nekom neočekivanom zenu i još neočekivanijim 95-postotnim trkačim koracima, first time ever! Slušam nabrijačku pjesmu sa soundtracka ovog ludog filma Everything, Everywhere, All at Once, koja se simbolički i primjenjivo, zove Come Recover. Na kraju makadama kod rampe tradicionalni okret i zahvala šumi što me opet ugostila. Gibam dalje, prolazim DVD, penjem Biskupečku, vidim ekipu u cilju, gromoglasje, gromoglasje!
Evo me, i ja sam karpala diem, my dearest motherfuckerzzz!
I to za 7:15:20! Još bolje očekivanog, ukupno 1h 12min brže od PB-a iz 2020. Mali miš, veliki miš, smij, ekipa, presvlačenje, sjedenje…deprica. What do you mean, deprica?? Šta sad? A ništa, smislit novu utrku, novi cilj. 🙂
Kako pišem ovu odiseju, kužim kako se stalno mislima vraćam na zadnja tri miseca treniranja više nego na tih 7:15:20. Pa se sjetim onog jedno te istog đira od doma do Vile Rebar preko 1. stupa Leustekom do nadstrešnice pa natrag poprijeko putovima MK pa gips zadnji dio pa poviše Snopljaka po JGL-u pa se spustit napit se pa natrag doma preko Lukovice i Pustodola. Pa onda nakon nekog vremena na određene točke dođeš brže, pa ubaciš Brestovac i Cer…pa te uvati pljuščina pa paziš na znebače pa srećeš poznate ljude i one manje poznate ali ispada da ne da su iz rodnoga grada nego iz rodnog kvarta i isto su dio ovog trek undergrounda…pa Dubravkin put…pa malo ceste…pa Alanske stube prvi put i onih par okolnih mlinovskih… pa malo po zapadu Sljemena pa malo prema Gorščici pa legendarni O-trek koji treba trajat 5 sati skupljanja kontrolnih točaka al tebi traju skoro 6 jer malo si fula, malo puno..plus ma moraš ih skupiti sveeee obavezne, plus u treningu si…plus…nature, man, nature! Pa putevima MK zadnje sezone pa se smiješ onako usput… pa Jelsa trail 15.4. pa onih 30 km Marjana kad je veći izazov bia ne odustat na brdašcu s najvišom točkom od 120 metara i na kojem si u svakom trenutku na 10-15 minuti od kuće….
I onaj daleko najdraži mi trenutak u ova tri miseca, koji zapravo uopće nije trkački, više je onako…prezentni: Hvar i sumrak kad smo miška i ja bacale kamenčiće u more.
Nekome igra u djetinjstvu, nekome terapija djetinjstvom.
Ne mogu opisat koje je to bivanje one lucky bastard(icom) kad nešto šta si cilo djetinjstvo uzima zdravo za gotovo, u tim nekim odraslim godinama postane privilegija koja će barem na tren zaustavit onog hrčka koji neumorno okreće taj mentalni kotač.
I zaista, šta sad? Ovaj tjedan je u gastronomskom tonu, iman upalu od tjemena do pete pa sam od sljedećeg opet na nogicama… Još malo laganice pa me nešto nešto vuče isprobat 57 km DUT-a, a 5 miseci priprema mi se čini sasvim dovoljno. A u međuvremenu isto svašta nešto. Kažu da je Grend Sljem dobra zafrkancija. 🙂 Iman osjećaj da bi i to moga bit dobar dan…dva.
Ma kako bilo, prati se osjećaj. 🙂
No Comments Found