Kad ćemo opet?!
…bila je to prva izgovorena rečenica kad sam došla u cilj nakon 110 km Istra traila u travnju. Poznate su te trkačke oscilacije; većim dijelom puta u sebi jaučete “Što je meni ovo trebalo?!”, ali se u cilju već kuju planovi za sljedeći pothvat. U sljedećih par dana sam rekla da ću se super ludo pripremiti za 118 km Dalmacija Ultra Traila u listopadu.
Lajk onoo totalno ću si napraviti plaaaaan i držat se njegaa i smanjit ću slatkišeeeee.
Voljela bih da mogu reći da sam baš bila vrijedna, da sam se ovih 5 mjeseci ustajala svako jutro prije zore, ganjala daljine i visine, revno radila vježbe snage, smršavila koje kilo masti along the way i pri svemu tome se ubrzala. Dogodilo se samo ovo zadnje u nekoj maloj mjeri, a stvarno neman pojma kako. Za sve ovo ostalo, tko je krivac?
Odraz u zrcalu.
Prva je velika greška bila nakon 110 km Istre ići na 50 km sljemenske Traverse (od Podsuseda do Zeline). Računala sam da je 5 tjedana sasvim dovoljno za oporavak nakon one ubijačine. Računala sam da možda i neće biti tako strašno ići s najavom upale sinusa i temperaturom 2 dana prije Traverse. Malo sam se ja preračunala i sjećam se dobro da sam se vukla tih 50 km k’o krepalina više od 9 sati, a nakon toga zaradila upalu uha i antibioticima bila prikovana za mirovanje. A znate kako je s antibioticima, unište i dobro i loše.
Došao je i 6. mjesec te sam zbog svega odustala od Velebit traila 42 km, jednostavno mi se nije dalo ić, nemam nikakvo drugo opravdanje; i bolje da sam odustala jer te je dane počelo ono godišnje doba koje bih ja kao fetiva Splićanka i horoskopska Lavica trebala voljeti najviše u ovom cijelom Svemiru – LJETO. Well, I don’t! Ne mogu opisati u kakvu se ja aždaju pretvorim kad sam cijela slijepljena i kada dišem na škrge. Jednostavno loše podnosim vrućinu i trenutačno mi nije u životu prioritet prilagođavati se na nju, već samo iščekivati bolja, kišna, vjetrovita i snježna vremena zvana jesen i zima. 🙂
Call me crazy! 🙂
I tako sam tri mjeseca provela “izvlačeći” se na taj jednotjedni antibiotik, vrućinu, a često i na posao bez dana godišnjeg.
Skrušeno priznajem:
Bila sam ultralijena.
Lijena za ultratrkačke pojmove, ali, srećom, ipak ne skroz naskroz pasivna. Od lipnja do kolovoza: 200 km u daljinu i 9 000 m u visinu.
#upucaćuse
I onda je došao rujan – mjesec novih početaka, nižih temperatura, mokrih bičvica i dugih rukava! YES! 170 km od tada i 3 700 u visinu; nije nešto, al je bolje. I osjećala sam se puno bolje s prvom kapi pljuska. 🙂 Počeli su maksimirski tjedni treninzi sa školicom trčanja na razumnim temperaturama i otrčala sam 33 km Ogulin traila koji je manje više ok prošao (ako zanemarimo onaj četveronožac po Kleku, netrčljive singliće s provalijama lijevo i desno i ljubljenje stijene zbog odabira prolaska s krive strane). E onda je došao Znebač trek na Medvednica Outdoor Festivalu i vjetar u leđa:
Olimpijsko zlato!
Moja prva nefinisherska medalja i penjanje na postolje. Uživala sam što u cilju što u šumi tražeći kontrolne točke, gubeći se, razvaljujući se nizbrdo po makadamu, ljubeći tuđa dvorišta, ma sve čari jedne treking orijentacijske utrke.
Najcerekavije dijete u pijesku.
Zadnji test glave i nogu bio je zadnja subota rujna na Žumberačkom i Samoborskom gorju u sklopu gelenderskog pohoda zvanog Že100ko. Stoja tri tjedna prije DUT-ovske stoje bila bi mi too much, ali pedesetica po tim predivnim putovima bila je i više nego dovoljna. Od tada mi odzvanja jedna vrlo jednostavna rečenica legende Mukkija na onom žestokom usponu uz slap, meni na 2. km, njima na 52.:
Sjetite se, ovo radimo zato jer to volimo.
Svoj ću trenutačni dobar feeling u vezi ove utrke staviti pod nazivnik dobrog odmora, velebitskog terena i, klasike, lude glave.
– Možda i na kraju nisam bila ultralijena, nego ću si zavarati mozak i reći da sam se dobro odmorila. Psssst. 🙂
– Ljetni velebitski teren (Paklenica, Mala Paklenica, Sveto brdo, Ivine vodice, Vlaški grad, Libinje, Lekine njive, Crni vrh), u kojoj god mjeri, značajno je pridonio mojem trkačkom koraku. Između ostalog, počela sam i dizat noge dok trčim. 🙂
– Luda glava;
Ah, taj moj as u buffu….to vjerovanje da možemo i više nego što mislimo; to uvjerenje da je sreća, između ostalog, i u testiranju vlastitih granica; ta neutaživa želja da se rastavim i ponovno sastavim.
U najboljem će slučaju utrka biti ovakva:
Prvi kilometar: nemoj odustat, nemoj odustat, nemoj odustat
2. – 20. km: nemoj odustat, nemoj odustat, nemoj odustat
20. – 50. km : Ala gušta!
51. – 66. km: Sad će brzo tranzicija, sad će brzo tranzicija, to je više od pola, to je više pola
67. – 80. km: Ala gušta!
81. – 100. km: Ajme druga noć, zaspat ću na nogama; to pee or not to pee
101. – 115. km: Zbogom, svijete, it was nice knowin’ ya.
116. – 117. km: Još malo, još malo, možeš ti to, još malo.
118. km: WOHOOOOO!!!!
4 dana nakon: Woooow, my mind has been cleansed from all the daily bullsh**. I can see clearly now. The world is such a wonderful place. Everyone is sooo lovely. I am soooo happy!
5. dan: Damn you, problems! Shuuu, shuuuu!
I onda opet vikend i priroda! 🙂
118 km jest puno, ali jedno je sigurno: gdje god bio meni taj cilj, znam da ću uživati. Bude li to omiški cilj nakon 118 km, I win…a bude li to neki vlastiti cilj na bilo kojem kilometru ranije…I learn.
Ergo, a win-win kako god okrenem. 😉
No Comments Found