Otkako sam se u ovo doba prošle godine zaljubila u trail&trek ne pohodujem baš cestovne utrke. Hej, nismo svi isti – biramo različite sportove pa tako i discipline unutar njih. 😉 Volim planinu, volim prirodu, volim mokre noge i blato na njima. 🙂 Jedva čekam da padne prvi ovogodišnji snijeg, call me crazy. 🙂
Ali, Zagrebački noćni cener je, osobno, druga priča, simbolička, jer je prije dvije godine to bila prva utrka na koju sam išla nakon dugogodišnje pauze. Nisam bila utrenirana, vucarala bih se po nasipu u prosjeku 7 km svake prijestupne, a čokolada mi je bila najbolji prijatelj. 🙂 Cilj cenera 2016. bio je…cilj – samo istrčati tih 10 km, a išla sam na memoriju mišića svojih boljih trkačkih dana i na ludu glavu svakodnevnice. Sjećam se da je lijevalo k’o iz kabla i stalno me prao osjećaj “WTF am I doin’ here?” Dvije godine su prošle, a od svega su mi ostali u sjećanju bol u nogama i ono pojačano hiperventiliranje usred trke kad sam se sjetila rodnog Splita, mora, pokojnog oca i one ljetne večeri 2013. kad smo skupa lovili lignje na Hvaru. Čudan je taj um tijekom trke – pogađa u mišiće, pa u srce i onda zaigra igru “Čovječe, ne ljuti se. Možeš ti to.”
Rezultat 2016.: 1:05:25 Osmijeh od uha do uha. 🙂
Godinu dana kasnije, 2017., eto mene opet na startu ZG noćnog cenera, u nadi da ću istrčat ispod sat vremena, first time ever. Igrala sam na kartu dvomjesečnog redovitog trčanja sa Zagrebačkom treking školom (#ZTŠ4ever) i na ludu glavu svakodnevnice. 🙂 Naravski, u prvih 300 m sam osjetila 30k Sljemena s treninga dan prije. “WTF have I done here?”, ali trpiš. Rulja čini svoje, i ona na stazi i ona uz nju, treninzi imaju smisla. I onda korak po korak, cener.
Rezultat 2017.: 58:10 Osmijeh od uha do uha. 🙂
Evo i 2018. Pet dana prije cenera satrala sam se na trek utrci Duhovi Sljemena – 4 sata, 20 km, kontrolne točke, let nizbrdo, vucaranje uzbrdo, potoci, granje, lišće, čičkovina, trnje…i paraliza od grčeva prvi put u životu, u oba kvadrića. Great. Neiskustvo, velika želja i odluka o razbijačini pa šta bude. Sljedeća tri dana hodam k’o da sam bojler jahala, al se filam magnezijem i pozitivnim inputom ljudi s iskustvom. And it works! U zagrijavanju pred cener je već dobar osjećaj u nogama, a kuk koji me muči neko vrijeme rasklimavam u ritmu muzike za ples. Malo me hvata panika i trema, a dragi se smije i podsjeća na 67 km traila Istre iz travnja. “Ali, aliii, cesta je drugačija. I-i-i- na trailu i hodaaam.” 🙂 Cilj je biti bolja od prošle godine; igram na kartu redovitog treniranja, nebrojenih kilometara trail&trek utrka prošle sezone te, jasno, na ludu glavu svakodnevnice. 🙂 Uz “no pressure” notu daje mi se do znanja da bih mogla oko 55 trčati. (No pressure, je’l?!) 🙂 Imam i last minute pacera. S obzirom da trčim bez sata i da me mozak često uspori čak i kad su noge dobro, pacer je došao k’o uranjeni Božićni poklon (yes, you are!) :).
Od gun starta do startne linije nam je trebalo točno 66 sekundi, a nakon toga sam nastojala ne izgubiti svog pacera i ne oplesti uz pločnik ili na tračnicama. Već sam se vidjela kako nema šanse da ostvarim 55 min jer će biti teško nadoknađivati spori početak. Ali, zato je tu bio Uranjeni Božićni Poklon. 🙂 “Maaaardž!!” viče the Pacer u par navrata; “Tuuuu saaam!” 🙂 I srećom da jest jer bi me vraćao u fokus trke, povremeno objašnjavao “Strategiju 55”, ali nije odavao trenutačni tempo. 🙂 Ovim putem ti skrušeno priznajem da sam od svega ja samo registrirala “Maaaaaardž!”. 🙂
Šut adrenalina u tijelo došao je kad sam u drugom krugu na okrepi vidjela poznato drago lice iz trail&trek krugova :), a netom nakon toga si natopila noge u nastojanju da i popijem koju kap. “Mmmmmm, mokre nogeee, toooo!” Tu i tamo ubrzavam, prisjećam se teorija o kadenci :), ali glava zastajkuje. “Maaardž, idemo!”….Muk….. “Maaaardž!” Nisam imala pojma ni koliko je prošlo niti kojim tempom trčimo tako da kad sam pred sami kraj kod HNK-a vidjela onu uličnu uru koja pokazuje 19:53 nisam mogla vjerovati da zaista postoji mogućnost da uhvatim tu no-pressure 55-icu. Nakon križanja s Gundulićevom hvatam neki polusprint i mislim se kako sam se toga mogla poštedjeti da sam bolje rasporedila snagu. Coulda, woulda, shoulda, ha? 🙂 Luda glavo, naučit ćeš s vremenom. 🙂
Rezultat 2018.: 55:38 Osmijeh od uha do uha. 🙂
Practice makes progress. Practice makes progress. Samo mi se to mota po glavi ove dane, kao mantra; i prije cenera, a kao dokaz, i poslije. Dobar osjećaj. Postaviti cilj, trudit se i ostvarit ga. I svaki put se smijati od uha do uha. 🙂 Zvuči jednostavno, zar ne? I prije i poslije. No tijekom…tijekom je druga priča…tijekom je borba sa samim sobom.
Ali, ne brinite…jer uz vas je uvijek vaš Pacer – ili tijelom…ili duhom.
No Comments Found