Četvrti je dan nakon nefinishiranog Dalmacija Ultra Traila, na Hvaru sam na zakašnjelom ljetnom godišnjem, gledam Biokovo preko puta negdje poviše Brela i mislim se kako sam prije četiri dana trebala biti na tom dijelu. Kažu da vizualizacija pomaže u ostvarenju ciljeva, ali onaj predDUT-ovski daydreaming o omiškom cilju ostao je na tome: jedan san.
Kočnicu sam povukla na 66. km zbog jednostavne stvari koja se zove “presporo ideš i jedva hvataš limite, Soldo”. A razlozi toga bili su kombinacija više stvari:
– fizičkog (uganuti gležanj na 19. km, bolno koljeno, grčevi u obje noge),
– već priznatog manjka treniranja (ja uzbrdo idem unatrag, a ne unaprid),
– tehničkog terena (lobotomija na kvadrat) i
– moje lajavosti i zadržavanja na svakoj kontrolnoj točki i na kojem kilometru onako uz kontemplaciju za koju sam uvjerena da traje par sekundi, a ne par desetaka minuta (razlika između elapsed timea i moving timea mi je dvi ipo ure: DVI IPO!)
Kako se to sve dogodilo? Pa krenimo.
Atmosfera pred start bila je standardno fenomenalna i nervožasta, uz zalijevanje cvijeća, pretjeranu dozu soparnika i klasični miks emocija od “ala šta smo face” do “a mogla san i krmit’ sada”. Pozdravila sam se s dragim, zaželjela sam nam ludost u glavu i lagane noge te se standardno povukla u zadnju klupu da ne smetam brzićima. Start uz zvukove bubnjeva i cijela ta atmosfera salonskog amfiteatra zaista su bili posebni, moćni i drugačiji.
Gladijatori su krenuli u planinsku arenu.
Još smo dan prije s prozora stana gledali Kozjak i kuda ćemo se kretati, kao da mami nije bila dovoljna činjenica da (opet) trčim po noći. Ovaj put me i mogla vidjeti…kao malu pomičnu svjetleću točku u redu ludih svjetlećih točaka te večeri na Kozjaku.
S ponistre se vidi Kozjak, a na Kozjaku mamino dite. 🙂
I to koje dite – balavo i slinavo! Još nisam usavršila ono ispuhivanje nosa sa strane (bez posljedica za majicu), bilo mi je žaj šporkat rukav odma u početku, maramice sam uredno zaboravila, pa sam se prepustila tako aktivaciji sinusa u onom bolnom navikavanju na čeonu lampu. Valjda je i svo uzbuđenje išlo ravno u tikvu jer me je boljela do KT1 (8,8. km). Tamo sam došla već došla mrtva jer em mi treba 20 km da ugrijem i mozak i noge, em me uspon do njih satra. Bio je dovoljan jedan “jebateled, šta je ovo bilo” da već na prvoj kontrolnoj točki dobijem ponudu od zajebantski raspoloženih volontera da je meni najbolje ostat s njima. :). Napucala sam se vitaminima (mandarine od Kristine Mandarine, rekoše) :), otrovom (coca cola, da ostanem budna), pozitivom volontera i nastavila dalje. Mučno mi je bilo gledat taj zadnji uspon na Kozjak, pogotovo jer sam još od dolje vidjela da sve lampice ispred mene rade kratki cik-cak, što znači da je uspon gadan. Ali što je tu je, brzo će vrh i profil staze kaže da ide blago nizbrdo, a Soldo voli trčat blago nizbrdo. Sve će bit u redu za koju minutu, na vrhu Kozjaka je sve bolje, vidjet ćeš.
PAS M!?!$&=%$”=%”)%”!!
Dotakla sam taj vrh i došlo mi je da se upucam nakon prvih par koraka pokušaja trčanja. Imala sam osjećaj ko da mi je netko uzea sladoled s preljevom od čokolade i mrvicama od lješnjaka i spešta ga o pod!
Slinavo dite oće trčat po igralištu, ali mu neko stalno zapinje nogu!
Slušate svašta o tom DUT-ovskom terenu, o Kozjaku i mislite da ono, ok, teže jest nego inače, ali valjda se da trčat. Ali ako se bojite, ne da se trčat. A ja sam se bojala…da ću oplest i strovalit se niz planinu, da ću zapet i razbit si tikvu o kamen, da će mi noga zapet između kamenja i da će doletit vrana i počet me čokat, da ću iskrenit gležanj i onda past na glavu…na kamen…i onda će doć vrana… Prošla je ponoć i svašta si zamišljate. Hodam po vrhu Kozjaka, svjetla grada su s desne strane i skužim odjednom da staza vodi praktički uz rub planine. Srića da je onih par zalutavanja sa staze bilo ulijevo! Spora sam ko puž i bojim se. Nisam se bojala mećave na Učki na 110 km Istria traila, a bojim se planine koju sam 27 godina svog splitskog života gledala svaki dan.
Uhvatila me panika da neću uhvatit limit na Klisu.
U jednom sam trenutku skužila da imam još 9 km do KT2 (Klis) i uru i po na raspolaganju. Počele su kalkulacije, a vjerujte mi, ako će vas što umoriti kako na utrci tako i u životu, to su neprestane kalkulacije. Nema šanse da uhvatim limit ako nastavim tim tempom i moram nekako ubrzati. Počela sam grabit štapovima, nogama, prestizati ljude, ali kalkulacije me i dalje nisu puštale. (Kilo)metri su se presporo micali na satu, počela sam gubit nadu.
Svaki sam scenarij u glavi pred ovu utrku imala, ali ne i taj da postoji mogućnost da ispadnem iz igre već zbog prvog limita!
Zacrtala sam si da i ako dođem malo iza limita da ću nastavit dalje jer, kaoooo, iskustvo s Istre je pokazalo da na svakom sljedećem limitu povećavam vremensku udaljenost od njega. Uostalom, ionako se zagrijem tek na 20. km. Nema veze šta sam diskvalificirana, triba trenirat. 🙂 Bit će posli lakše. Juaahaaaa. Ovdje je bio jedan tini tajni problem:
Teren.
Računala sam (opet kalkulacije, je li) da me samo trčljivi makadam može spasit, tako da kad sam napokon doskočila na jedan, u toj se tišini samo čuo “YES! YEEEES!” Ta je sreća bila kratkog trajanja jer se opet počeo izmjenjivati kameniti teren s makadamom, a toliko omraženi asfalt je sada došao kao melem na mozak i tabane i dao neku nadu da ću ipak stići do tog limita. Uskoro sam uhvatila mog Leptirića (najlepršaviju aktericu naših zajedničkih utrka i blogerskih priča :)) te smo u zajedničkom strahu hitale prema Klisu. Makadam, staza, asfalt…nizbrdo, uzbrdo, nizbrdo. Uspjet ćemo, nećemo uspjeti. Ostala sam na 2 dcl vode i znala sam da ako uletim i minutu prije limita da neću stići napuniti ćuturice jer se s KT-a mora otići prije isteka limita. Ali nema veze, uvijek postoji neki potočić.
Valjda.
I eto, u tom ganjanju limita na Klisu uspjela sam uganuti desni gležanj u onom trenutku nefokusa. Uvijek ista stvar – pomislite na nešto s posla, na neki problem, na hranu – i ode noga. Adrenalin je još pumpao pa mi se činilo da nije ništa strašno. Ali to hitanje se u konačnici isplatilo:
Na Klis smo došle točno minutu prije limita! 🙂
I baš kad sam pomislila da se doslovno moram samo okrenit i otić s KT-a prije isteka tog limita, rekoše nam da je limit produžen i da imamo još 15 minuta na raspolaganju.
Neko je skupija onaj speštani sladoled s poda i vratija mi ga u ruke.
Na Klisu je klasična zafrkancija s volonterima, niti ne osjećam da mi vrijeme samo ide i da bih mogla i sljedeći limit ganjat na isti način. Trpam sve u sebe, lajem sto na sat, prskam elektrolitima jednog volontera, pričam odakle potječe prezime Soldo i, naravno, dobivam zajebantsku preporuku da je meni najbolje da zovem Uber. 🙂 Leptirić je već odavna otiša, a ja se telim s ćuturicama i korom od banane.
Sljedeća 4 km nizbrdice od Klisa do početka penjanja na Mosor bila su mi najveća glupost cijele utrke. Bila sam u nekom stanju šoka i nisam mogla smirit nervozu od hvatanja limita i onog doživljenog terena na Kozjaku. Sve one kamenite čari DUT-a koje su prijatelji opisivali, sada su mi postajale jasnije. I sve omraženije.
Prepustila sam se nervozi i nevjerici i dišpetu. Baš sam si našla pravo vrijeme da budem dišpetozasta prema…ma ne znam ni sama komu/čemu. Idiotizam na kvadrat. Taj Kozjak me izbio u glavi, satrao uzduž i poprijeko, utrka “Kozjački satarluk” definitivno zaslužuje takvo ime, a stalno sam mislila na jedan naš bračni par luđaka koji takav teren jede za doručak. (Yes, you do!) 🙂 I umjesto da iskoristim 4 km trčljivog terena nizbrdo, ja sam bila u šetnjici.
ŠE-TNJI-CI.
Nakon kozjačko-kliške lobotomije, uslijedio je mosorsko-makadamski mindfuck uz pametni sat koji je odlučia bit glup i pokazivat odstupanje od kilometara. Tamo gdje sam prema kilometraži na profilu staze očekivala KT3 (Sitno Gornje) bio je samo, pogađate…kamen. Ona dva trkača što su me prestigla već su bila daleko naprijed, nadala sam se kojoj lampi iza sebe, ali bila je samo tama.
Zadnja si, Soldo. Sama si kriva.
Na oštrom i kamenitom spustu prema Sitnom Gornjem počeo se buniti desni ITB. Tješila sam se da se ne radi o lijevom koljenu koje se tek nedavno u potpunosti zaliječilo od travanjskog Istra traila, ali to mi svejedno nije bilo dovoljno da ne počnem beštimat u svih šesnajst. Još sam osjećala i grčeve u obje noge, negdje tamo kraj gležnjeva, a znam da nemam vremena stajat i istezat se. Počela sam osjećat sve više taj uganuti gležanj, valjda su adrenalin i uzbuđenje popustili. Nije to bilo ništa strašno, ali bilo je dovoljno.
Došla sam na Sitno Gornje u 5:50h, par je trkača sjedilo sa strane u vidnom šoku od terena koji su upravo prošli. Kako sam ušla tako sam i izašla s okrjepe, oni su i dalje sjedili. U šoku. Uza zid.
Njihov su sladoled prvo speštali u facu pa onda o pod.
Bilo je krenuti sad ili nikad. I dalje su sjedili s praznim pogledom. Pretpostavila sam da ne idu dalje.
Na putu prema Gatama počeo je onaj najljepši dio stotki – svitanje. Sjetila sam se istarskog svitanja i onog smrznuća i magle na jednom od vrhova, a ovaj je put sunce granulo. Stizale su poruke podrške i to u pravi trenutak.
Zapravo je svaki trenutak pravi za podršku.
Opet sam počela sve više kalkulirati, a kako nisam imala vremena ni za pišat, a kamoli tipkat poruku, skužila sam da bi bilo najbolje da se snimin laganini dok trčim. I tako sam uhvatila Facebook inbox i u trku nizbrdo počela se snimati:
“Eeeeej….ajme znaš šta…tako mi je loše…..u glavi….ne mogu ti opisat….”
Nastavila sam lajati u tom snimanju, a Facebook se automatski prebacio na ponavljanje snimljene poruke od 1 minutu što ja, naravno, nisam skužila.
Odjednom sam čula “EEEEJ”
Stala sam i pogledala prema žbunju onako cijela uvjerena i zabrinuta i zaderala se “Eeeeej!””
“AJME ZNAŠ ŠTA”
Ja: “Šta??” (i mislim se u trenu da je ovo Leptirić, da ju je uvatila kenja i da je bome dobro u dva dana svladala splitski dijalekt. 🙂 )
“TAKO MI JE LOŠE”
“Ajoooooj, a znaaaaam, i meniii.”
“U GLAVIIII”
Tek sam onda skužila da slušam samu sebe na video poruci koju sam upravo snimila. 🙂 Kako to vole reć u Dalmaciji:
Aj ća.
Makadamski spust prema Gatama je bio za razbit noge jer, između ostalog, opet se naganjao limit, ali sam bila nekako bila smirenija. (Čitaj: spavalo mi se.) Nisam imala volje ni beštimat šta mi je sat pokazivao sada još sveukupno dodatna 3 kilometra. Ubrzo sam prepoznala onaj cilj s Mosorskog grebeninga krajem 4. miseca kad sam dočekivala svog mosorskog sivonju. Toplo oko srca, ali treba brzo ići.
Ne gledaj tu Lino Ladu s lješnjacima, Soldo. Nema vremena. (Ok, možda samo malo.)
Spust s Gata u kanjon Cetine je bila nova lobotomija i ortopedija – desno koljeno se počelo još više buniti, gležanj isto tako i počela sam razmišljat o painkilleru. Znala sam da će mi odagnati bol, ali ovaj put sam odlučila trpit i nadat se da će prestat. A nekako je povijest pokazala da se to ne događa. Bio je već 50 i neki kilometar; bila sam točno poviše omiškog cilja, ali znam da treba ić okolo do njega. Presporo sam išla, prestigli su me zadnji trkači (oni prije kojih sam krenila na Gatama), postajalo je sve toplije, a Smolonje sve udaljenije. Nekako sam opet prešla u šetnjicu i to bolnu. Grohotom sam se smijala sada na onu ideju o nastavku utrke unatoč dolasku izvan limita i diskvalifikaciji.
Nakon dole, pa gore, pa preko kamena, okolo traktora, ispod debla (ili preko, ko će se sitit) pa preko ceste…evo mene napokon u Smolonju. Stupidwatch je pokazivao 4 km više.
Mislim da su na Smolonju bile pune dvi tegle Lino Lade s lješnjacima, al nije bilo kruva. A di ću prst u uvalit u teglu isprid dice, učit ih nezdravim navikama. A ni tamanjenje žlice ili noža nije zdravorazumski. (U javnosti). 🙂 Onaj Poljak s kojima sam se povremeno izmjenjivala i komentirala hoćemo li uhvatiti limit do Gata pa mu se pred Gatama na nizbrdici derala “We are almooost theeeeere, we are going to make iiiiit!!!!” ostao je sjediti na klupici uza zid… s praznim pogledom…blijed. Dokrajčia ga je potez Gata-Smolonje.
Njegov su sladoled zalipili u facu, speštali na pod pa gacali po njemu.
Na odlasku je bilo već 13.30, a limit za Kostanje do kojeg je trebalo još 6,8 km bio je 14:55. Ura i 25 min za 6,8 km kamenitog terena nizbrdo – uzbrdo. S bolnim gležnjem, koljenom i grčevima koji hvataju na svakom ubrzanju. Painkiller nisam htjela uzeti jer zadnji put kad sam to napravila odvalila sam bez boli još ohoho km do cilja pa to ispaštala mjesecima. (Naravno, nije se ni mirovalo kako spada, jel’.) Opet kalkulacije i taj limit u Kostanju mi je postajao nedostižan. A tako sam si lijepi to-do papirić pripremila u vreći za tu tranziciju. Aaaah! 🙂
I onda sam napravila nešto što se nikada ne smije na utrkama napraviti, ali NIKADA ako razmišljate o odustajanju zbog boli ili čega već. N.I.K.A.D.A. NOT EVER!
Zvala sam mamu. 🙂
Mama k’o mama, rekla je da nema veze ako odustanem i neka se čuvam i idem doma. 🙂
Vrijeme još od prije Smolonja nije bilo na mojoj strani i do Kostanja sam nastavila u šetnjici uz zvukove Cetine i prisjećanje na nekadašnje izlete uz nju. Zvala sam i prijateljicu i podijelila svoje trenutačno stanje na mjestu gdje smo se prije par godina izležavale na dekici i žderkile.
“Ajme znaš di san sada?! Je se sićaš onog prvog petog dvi iljade i dvanaeste??!
“Neeeemoooj srat’!”
Smijada. 🙂 Napokon sam se dovukla do Kostanja, 66. km (tj. 71. po mom AllButSmartWatchu), volonteri su već pakirali vreće u kombi, pročakulala san s prodavačicom u dućanu i priču nastavila s Talijanom čiji engleski nisam razumila. Prešutila sam mu da znam i talijanski jer moj je mozak tada bio: njet! zip! nula bodova! Jedva sam čekala da se spustimo u Omiš i da zagrlim dragog. Cijelo smo popodne proveli u dočekivanju prijatelja u cilj, smijanju i ćakulama.
A Leptirić? Leptirić nam je dolepršao u cilj oko 2h iza ponoći, 2 sata prije limita! Kraljica je RASTURILA! Mi smo već odavna krmili, ali smo kalkulirali kad bi mogla doć i navili satove. I stiže ona s osmjehom i planovima za nadolazeće utrke. 🙂
I što smo s ovom utrkom naučili, djeco?
Teta učiteljice, naučila sam da…da…treba više trenirat po kamenu, da…daaa…treba više trenirat općenito… da uvik triba bit fokusiran jer će se inače iskrenit noga…da…daaa…triba čuvat svoja koljena…da da… treba pit više magnezija i elektrolita nego inače da spriječimo grčeve… daa…ne smimo puno ćakulat na okrjepama s ljudima koliko god nam to bilo zabavno….daa daaa…ne stajemo prečesto i kao gledamo zvizde po noći ili krajolik po danu.. daaaa daaa ne skupljamo škovace od drugih trkača jer će organizator ionako to skupit kad bude skuplja trakice (razumi organizator zašto mi sporići ne skupljamo to)… da ne smimo bit tvrdoglavi i dišpetozasti na nizbrdici jer nas je teren maloprije satra…ili, u žargonu današnjice i primjenjivo i nakon utrke i u svakom području života:
Cut the crap, forget the past, and focus on the present. 😉
Kažu da vizualizacija pomaže u ostvarenju ciljeva, ali onaj predDUT-ovski daydreaming o omiškom cilju ostao je na tome: jedan san.
Well… samo zasada. 😉
No Comments Found