/Croatian/

Na dva kotača do Madeleine kolača – Hvar, uvala i dobra, stara vremena

Sjećate li se onog razdoblja u svom životu kada je umjesto kroničnog stresa postojala kronična sreća? Kada su nam glavne brige bile kad će više zvonit 3. školski sat za odmor i ‘oće li nas ona najpopularnija učenica pozvat na rođendan. Sjećam se ja te kronične sreće i često imam “napadaje” sretnih trenutaka, a nekada i svjesno zaronim u prošlost pa uz smiješak promatram onu malu od 10 godina kako se baca u more na glavu, dovlači do dna i onda nogama naglo odgurne i iskoči na površinu.

Volin ja planine, ali se u dvi rečenice skuži da san dite mora. 🙂

Postoji jedna uvala na Hvaru, na sjevernoj strani otoka na nekih 25 kilometara od Sućurja. Zove se Bristova. Mjesto je to u kojem su se najljepša vrimena provodila od zadnjeg dana škole do prvog, uz tatinu ribu, bakinu kužinu i bezazlene svađe s rodicama…tamo sam proplivala, naučila lovit ribe na udicu i vadit gavune iz mriže; prvi put uhvatila brodsko kormilo pod ruke, naučila da je livo desno, a desno livo, ali i da volan auta ne funkcionira tako…:) Tamo miriše najbolji origano i udiše najljubičastija lavanda…
Dogode se onda tom ditetu da odrasli donesu neke odluke pa se neki drugi origano i lavanda mirišu na nekim drugim mjestima, a tatina riba i bakina kužina jedu samo na kopnu.

Mora da me ovo ljeto u Selinama pokraj Starigrada Paklenice jako podsjetilo na Hvar. Iako je bilo izrazito radno i skroz drugačije od bezbrižnih “neman domaći rad” dana iz djetinjstva, sama ta činjenica da smo bili cijelo ljeto na vikendici uz more bila mi je dovoljna da se na dnevnoj bazi prisjećam udice, trzaja, ribe, lupara, plivanja i te poznate crvene gondole s mojim imenom ispisanim žutim slovima. I tako bi me u onom mom trkačkom i hodačkom soliranju po Paklenici i podno nje odjednom vatali napadaji suza zbog tih lijepih davnih vremena. Reka bi prolaznik da san “ku-kuuu”, al nešto se drugo krilo iza toga. Don’t get me wrong, uvik govorim da sam, bez obzira na probleme i izazove svakidašnjice, ja sretna; u svakom sam trenutku točno tamo gdje želim biti, svjesno odabirem svoje puteve, nekad potpuno pogriješim pa se lopatom skupljam i nastojim što prije krenuti naprijed…sve je to dio života.

I dobro je kad nam lopate ne kopaju dublju rupu, već nas vade iz nje…

…i nerijetko dovode do najljepših životnih trenutaka. True personal story. Ali često mi pofali onaj osjećaj potpune bezbrižnosti, ignorancije i nesvjesnosti kakav sam imala dok sam bila mala. Kad nisam znala ni šta je ugovor o radu, ugovor o djelu, šta je ugovor uopće; kad nisam znala šta su porezi i doprinosi; šta je egzistencija; kad nisam imala e-mail adresu niti mobitel; kad san pisala puntaricom i mrčila kemijsku gumicom; kad nisam bila (toliko) svjesna ljudi oko sebe; kad nisam znala da postoje i dobri i zločesti ljudi…kad mi nisu smetali toliko ni komarci ni mušice…

Još od samog početka naše zajedničke priče dragome pričam o Bristovi i kako je jednostavno mora doživjeti i tako upoznati još jedan dio mene, onaj najbolji. Onaj koji tražim kada se iživciram zbog nečeg tipičnog za ovu odraslost. Zbog tih sam ljetnih napadaja stalno razmišljala kako je krajnje vrijeme posjetiti Hvar, ipak je prošlo 14 godina. Tako smo odlučili spojiti Dalmacija Ultra Trail (18.-20.10.2019.), posjet mami u Splitu i zatim se smjestiti u Jelsi na Hvaru. Dala sam si i 5 dana prijeko potrebnog ljetnog godišnjeg jer sam već laganini bila luda, to put it simply. Računala sam da će me DUT u potpunosti isprazniti u glavi, što je poželjno za početak godišnjeg, ali i da će noge uspjeti barem okretati pedale bez obzira na umor nakon te velike utrke. Odlučili smo jedan dan odbiciklirati od Jelse do Bristove i natrag što je oko 75 kilometara.

Taj je cijeli tjedan, 21.-25.10., bio k’o iz snova; bablje ljeto, nema gužve, more je toplo, a večer je za duge rukave i bez pleskanja zbog komaraca i pas materovanja zbog mušica. Ljeto po mom guštu. 🙂 Čak mi ni sunce nije toliko smetalo u onom penjanju na najviši hvarski vrh, Sv. Nikola.

Jesam ja dite mora, ali sam po mnogočemu i svojevrsni dalmatinski izrod. 🙂

 

Došao je i taj predzadnji dan, iznajmili smo bicikle i zaputili prema Bristovi. Od Jelse do Bogomolje (sela poviše Bristove) ima cca 30 km nakon čega slijedi skretanje za Bristovu uz 4-kilometarski spust. Tih 30 km do Bogomolje bilo je prožeto predivnim vidicima koje sam mogla doživjeti tek nakon 10-ak kilometara dužih uzbrdica (nije lako kad tenk pedalira tenk), ali sam brzo došla k sebi u tonu “Ništa mi neće ovi dan pokvaaaaarit”. 🙂 Vrime je od berbe maslina pa smo povremeno klimanjem glavom komunicirali s otočanima dok se Biokovo protezalo s lijeve strane, a između nas plavilo naaaajplavije more ikada. Neka je čistina bila prožeta zrakom, a blizu Bogomolje je još počeo pucat i pogled preko druge strane otoka, na Pelješac i Korčulu.

Kako su se kilometri počeli približavati broju 30 tako je i moje srce još više lupalo, a sjećanja još jače navirala. Da ne spominjem tu i tamo koju suzu. Bogomolje je selo u kojem sam k’o dite s ocem išla po kruv iz Bristove, a ko tinejdžerica visila s ekipom, s istim onim prijateljima koji bi se sutradan spustili na kupanje. Kad smo došli do Bogomolje na tren mi se učinilo da su mirisi još jači; nisam znala je li to stvarnost ili su moje memorijske stanice počele ispuštati djetinjstvo kako bih ja mogla imati potpuni doživljaj svim osjetilima.

Skrenuli smo s glavne ceste na spuštanje prema Bristovi, mirisi su bili još jači, a ta priroda i taj pogled isti kakve pamtim. Dragi je bio očaran tim plavetnilom i Biokovom preko puta.

A ja sam se više fokusirala na onaj prvi pogled na Bristovu, pogled iz ptičje perspektive na zidiću poviše nje. U trenu smo došli do tog zidića…guvno. Kao maloj mi je ta riječ bila jako smiješna, ali se nikada nisam potrudila da saznam što točno znači tako da će do kraja života mene “guvno” podsjećati na moju ‘valicu. Bilo me strah tog prvog pogleda, ne zato što znam da se uvala malo izmijenila, nego upravo zato što ću je ja vidjeti istom kakva je meni oduvijek bila.

Dragome sam rekla da je običaj s ovog mjesta vikati prema uvali i mahati i da će tko god se nalazi u Bristovi uzvratiti. Nisam očekivala u ovo doba nikog u njoj, ali na dobro poznatoj taraci sušila se roba. Zaderala sam se “JUUUUHUUUUU!”, a na taracu je izašla moja teta i počela mahati na isti način kao i svih onih godina kad smo se kao djeca javljali još jednom s guvna u odlasku za Split. Zazvala sam njezino ime.

“TKO JE TOOO??!!”

“MARGITAAAAA!!!”

Sreća i tuga u jednom.

Pohitali smo biciklama taj zadnji spust i gotovo sam mogla zatvorenih očiju voziti jer sam točno znala kako cesta izgleda; valovi su udarali o sike, vjetrić je puhao kroz borovinu i sjetila sam se onih popodneva kad bismo po zalasku sunca šetali do istog tog guvna, uz isti taj zvuk i iste te vidike.

S tetom i rodicom je bio nalet emocija, nismo se dugo vidile ni čule, ali sve je bilo kao prije. Gotovo kao prije…ipak su nas u ovih 14 godina i napustile neke osobe. Prisjećali smo se dobrih, starih vremena, gledali slike, vidjeli što se novo uredilo, jeli domaće bajame i upoznavali mog dragog s mojim djetinjstvom.

Uslijedila je šetnjica udvoje po uvali uz moje opise svega što sam i gdje radila kad sam bila mala. Na plaži smo ušli u more točno na onom dijelu na kojem se familija kupala godinama, a po ulasku u njega prepoznala sam svaki dio dna, pogotovo onaj potez od rive do sika s druge strane koji bih preplivavala u tinejdžerskim danima.

Riva u Bristovi je posebno mjesto i iako me malo u srce probolo kad sam vidjela da je onaj izlaz na nju preko sika malo izmijenjen (priroda ipak učini svoje), mirisi su bili isti. K’o maloj mi je to smrdilo, bit ću iskrena; ta kombinacija lupara, morske trave, mora, a bome i povremeno obližnje septičke jame! 🙂 Ali sada sam k’o čudak tu stajala, plutala…rukama se držala za siku, tijelom bila u moru i samo upijala tu mirisnu kombinaciju (bez septičke jame!) 🙂  Na toj se rivi družilo, sunčalo, guralo, igralo ping-pong, samovalo na zidiću iza zida (meditacija je to, kažu), zaljubljivalo, slušalo glazbu, gledalo zvijezde.

Odjednom vidim crvenu gondolu posred ‘vale i malu od 12 godina u njoj kako zamahuje veslom pa stane i gleda koliko će je zanositi. Iz kuća poviše rive dolaze prijatelji iz Slovenije, iz naše kuće stižu rodice, a šumskom stazicom spuštaju se prijatelji iz sela, s osmijehom na licu, balunom u ruci i šugamanom na ramenu. Tata čisti ribe u plićaku i priča s barbom na taraci, mama vata zrake sunca na plaži, a brat je upravo skočija u more. Baka je ostavila onu žarulju na kući da ne zaboravim nać put doma nakon što upijem dovoljnu količinu nebeskih zvijezda.

Uvalica mala, zar ne, a sva sreća u nju stane.

Crvene gondole više nema. Nema ni bake, ni tog svjetla. Nema ni tate.

A opet, svi su tu. Pucaju od sreće i zdravlja.

Vrijeme je brzo prošlo, pozdravili smo se s tetom i rodicom, u ruksak sam ponijela dva najljepša poklona, lavandu i origano, i zaputili smo se uzbrdo natrag za Jelsu. Na guvnu sam bacila još jedan pogled na voljenu Bristovu, uz jedan odlučni “Vratit ću se.” Biciklirala sam natrag do Jelse uz osjećaj olakšanja i mira.

Ne znam koliko nas je imalo sreću cijele ljetne praznike provoditi na moru. Kako je moja najbolja prijateljica jednom davno rekla: “Nešto je posebno u tom zaronu ispod brodice i izlaska na drugu stranu.” Ja tek sada shvaćam kolika je to bila vrijednost cijelo ljeto biti na otoku, k tomu još i u uvali. Mir uma i tijela.

Pa eto, ako imate neko svoje mjesto iz djetinjstva gdje odavna niste bili, posjetite ga, nemojte to više odgađati. Možda ćete upravo tamo otpustiti neke stvari, pozdraviti se s nekim osobama kojih više ni nema i prisjetiti kako ste jednom davno bili…dijete. Ako niste imali takvo neko mjesto, nikada nije kasno da ga stvorite. Ni ne treba ići kilometrima daleko.

A generacije nove, nadam se da u ovom moru digitalizacije imate priliku osjetiti i cijeniti neka druga plavetnila, morska i nebeska. Ostavite digitalno na koji trenutak, dva; sjednite uz more, točajte noge, zaronite duboko i otisnite se od dna, bezbroj puta skačite u more, radite bombice od lavande, popenjite se na planinu, gacajte po blatu, valjajte se u lišću, grudajte po snijegu, plešite po lokvicama….napravite svoj kolačić Madeleine.

Trebat će vam kad odrastete…

No Comments Found