Tjedan THE utrke je stigao – vremenska prognoza se prati svaki dan, carboloading traje već par mjeseci, izmjenjuju se osjećaji od potpunog coolerskog “I can do it!”, preko sumnjičavog “Can I do it?” do panic-attackerskog “I can’t do it!”. Standardni vrtuljak emocija prije svakog većeg izazova. Taj petak prije starta u 23:59 prolazi jako sporo, nastojim si organizirati vrijeme da ubijem oko popodne, ali obveze i adrenalin čine svoje. Slažem si ruksak: 3 tortilje, 4 gela, 1,5 L vode, 1 Snickers, šaka datulja, šaka oraha, 5 magnezija; astrofolija, ibuprofen, 2 mobitela, vanjska baterija za mobitel, karta, jakna… Sve je stalo u ruksakić trail dimenzija, isprobavam ga i uspješno se zadržavam na nogama. 🙂 U vlaku za Podsused sasvim je očito tko ide na planinu, a tko doma s adventa. Nabrijavanje je krenulo, smijemo se, prisjećamo; topim se u slojevima, ali znam što me očekuje za sat vremena. Na startnoj liniji je 116 nasmijanih trekera – rekord Blaterse na njezin 11. rođendan.
23:59 je. 3-2-1 upri! Asfaltom do voćnjaka, preko voćnjaka do makadama, preko makadama opet do asfalta i onda napokon u šumu. Ove godine pogađamo točni ulaz. Meditacija započinje, periferno presijavanje pahuljica malo zbunjuje jer mi se čini da sam okružena trekerima na svakom koraku. Ipak, onaj stvarni red čeonih lampi pruža osjećaj sigurnosti. Povremeni komentari bili su varijacije na temu: “Koja predivna noć!” i “Sjećaš se koliko nam je prošle godine trebalo da dođemo do ove točke?!” 🙂
Prva trećina mi je najteža – uglavnom je uzbrdo, a svakim korakom je sve hladnije i hladnije. Nastojim si staviti nešto u kljun, ali kruta hrana zastajkuje, žvačem jedan griz doslovno 5 minuta, ne mogu ni piti jer se crijevo od mijeha zaledilo. Boca je u ruksaku – tako blizu, a tako daleko na minus sto. Uspijevam posrkati barem 1 gel i tako unijeti nešto kalorija. Pred Grafičarem je tišinu noćne hodačko-trkačke meditacije prekinuo hladni vjetar i povremeno škripanje stabala. Osjećam malaksalost, um me zeza: “Tiiiimbeeeeer!!!”
Ujedno se javlja i bol u koljenu – klasični ITB. Treba slušati prijatelje kad kažu da vježbe snage imaju smisla. Na odustajanje ne pomišljam; bol će ili proći, ili neće. Trećeg nema. Napokon Grafičar, no ove smo godine preskočili piknik na ledu i nastavili smo dalje prema vrhu. Vjetar je bio sve jači, vidljivost sve manja, a moj um sve glasniji: „Još malo i vrh. Zlatni Medo radi. Negdje sam pročitala da je otvoren u noći Blaterse. Ma samo da uđem na 2 minute, skinem rukavice bez riskiranja ozeblina, nahranim se i napojim, i off I go. To je plan. Sve će biti u redu.“
Napokon sam dočekala i taj toranj, u 3:10h, a pred Zlatnim Medom promrzla ekipa. U milisekundi svojeg bunila pomislila sam da su izašli na puš pauzu. 🙂 Moj gladni, žedni i promrzli mozak prvo je pomislio takvu ludost nego da je Zlatni Medo zatvoren. Živčanluk. Čekala sam tog Zlatnog Medu ko ozebli Zlatnog Medu…kad ono.
K tomu mi Danijel (the Reflektor :)) govori kako mi je tjeme bijelo i smrznuto i da bi mi bilo pametno staviti kapuljaču. I obući jaknu, na primjer. Sve ono što sam planirala u 2 minute napraviti u toplome Zlatnome Medi, trajalo je 10 minuta na osjećaju -50. Razbarušujem kosu, otpada po kile snijega, nastojim staviti buff na glavu. Zima grize, treba krenuti dalje.
Moment Edward Škaroruki – što lice, što kosa, što prsti.
Jedva se omatam ne s jednim, ne s dva, nego s tri buffa. Da slučajno koja čupica ne bi i dalje bila na hladnome. S bear claw prstima to ide jako sporo, a u panici sam se toliko zategla na bradi da sam jedva disala. Vraćam čeonu na glavu, oblačim jaknu preko ruksaka, nema šanse da povučem patent, jakna mi pleše. Al glavno da je kapuljača sada na glavi. A čeona lampa ISPOD nje. Na toj se zimi gubi svaki razum i logika. „Ovo je good enough, sredit ću sve kasnije kad se ugrijem trčanjem.“ Nekolicina je odlučila call it a night, što planirano što neplanirano.
Glavno pravilo ove noći je ipak: Slušaj tijelo svoje. I dobro znam što to znači.
Odlučujem ići dalje jer osjećam da mi je prošle godine bilo gore po pitanju hladnoće. Računam i da će sve sada biti lakše jer je ovo najviša točka – sad ide nizbrdo i valjda malo toplije. Krećem se, pozdravljam, prolazim ispod tornja i hitam dalje. Prste na rukama ne osjećam.
Malo me strah. Malo puno.
Baš kad sam pomislila da ne može biti gore, uslijedio je najjači prizor noći: zapuhivanje snijega iz topa: „YOU SHALL NOT PAAAAAAASS!“ K tomu se još i gušim s gutanjem griza tortilje od 3 minute ranije. U svojem 3-buff-mumija looku definitivno nisam mogla išta žvakati, a bez vode teško da je prolazilo kroz ždrijelo. A gladna k’o vuk. Zagrcnula sam se dobrano i sve povratila.
Malo me strah. Malo puno.
Što sada? Mogu ostat ukopana i do jutra sam Snješko Bijelić; mogu se okrenuti i odustati; mogu bit luda u glavu kao što su mi govorili zadnjih dana.
Gledam taj top, gleda on mene.
I bivam luda u glavu. 365 dana čekam ovaj prolazak preko gelendera u ovoj noći. Počnem trčati pokraj topa ćorava što bez lampe, što zbog loše vidljivosti, što zbog snijega u oči; zapuhuje me vjetar i snijeg iz topa sa svih strana, „što se događa??!“, vrtlog emocija, „oće li me ovo usisat?!“, prosula sam se 3 puta, zabeštimala 33… I odjednom kraj. Tišina. Topčina se sad puše iza leđa. Olakšanje. Na singliću prema Hunjki je jedna jedina stvar bila na pameti: ugrijati tijelo. Bilo mi je toliko hladno da sam u tom trčanju zaboravila na bolno koljeno. A kako sam se počela otapati tako su počele teći i suze.
Katarza.
Fizička bol na sve strane, a ja plačem od sreće. Eto to je Blatersa. Barem meni. U tom sam trenutku po prvi put postala svjesna da sam u cilju ovaj put. Ne da “bih mogla” doći, više kao da sam već tamo. Teško mi je to opisati, ali moj um je samo vizualizirao taj cilj i zagrljaj u njemu – ja sam već tada osjećala emocije koje su tek trebale doći. Ta vizija me i jest gurala dalje. Sve do kraja.
Na Hunjki sam iskoristila otopljene prste da namjestim čeonu lampu NA kapuljaču, nešto uspješno i sažvačem, napokon zakopčam jaknu i napijem se. Naravno, kako je tijelu postalo toplije, tako se um fokusirao na drugu boljku – koljeno. Boli sve jače i jače. Prošli smo malo više od trećine, ali vidim da će ovo biti a looong night…i morning. Danijel odbija moj prijedlog da ide brže. “Boli me peta”, kaže.
Postoji više sinonima za „Ne ostavljam te samu.“
Moja percepcija se lagano iskrivljuje i još uvijek me proganja facijalna distorzija kipa na Ročićevoj. Tamo smo iskoristili ugrijanost i uspješno se u 3 minute natankali hranom i tekućinom. Krenula je dobro poznata nizbrdica po stazi 33 prema Lazu pa tako i jača bol u koljenu. „Znaš što naš trener Marko Orešković veli što treba napraviti kada te nešto boli, zateže u nogama? Čučnuti.“ I eto, dvije lampe čučnule posred staze i zagledale se u snijeg ispred sebe. I neplanirano, u isti glas, u isto vrijeme: „Kako pahulje predivno izgledaju.“
The moment.
Umor me već svladao, fokus se gubio pa sam ljubila snijeg malo više na tom potezu; uskoro je počelo svićati, čula sam auta, znači Laz je blizu. Yes! Zagorka caffe sigurno radi.
I tu smo poljubili vrata. :-/
6:45h je. U kratkoj pauzi uspijevam razmijeniti par poruka podrške s dragim, koji je već tada bio u cilju sat vremena – i to drugi! Sreća neviđena! Proud of you! Krećemo dalje po Lazu do ponovnog ulaska u šumu, javljamo se lokalcima koji nas u čudu gledaju. „Dobro jutro! Malo ste uranili“, smije se bakica. „Ma mi smo vam malo zakasnili, zadnji smo.“ „A daaa, čula sam druge po noći kako prolaze“. Dan je učinio svoje, dobili smo mali nalet energije za nastavak i pritom se raspričali o sretnim životima u manjim mjestima…
Sljedeći nam je orijentir Jelenko (prometni znak) koji označava ulazak na psihodeličnu stazu 47. Prelazimo cestu prema njemu, tišina je, nema žive duše, asfalt se bijeli… a u njemu poruka: „Ćao, Blatersijaneri. Upri!!!“ Srce k’o kuća. Neizmjerno hvala onome tko je ostavio tu poruku! Oslanjam se na štapove i pokušavam štedjeti bolno lijevo koljeno. Još malo do sljedećeg orijentira, zelinskog makadama, koji označava 5 km do kraja. Još malo. Ali taj spust predugo traje. Moral nam lagano pada, stalno nam ponavljam „Još malo. Još malo.“ Koljeno viče. I ja u sebi.
A zatim muk.
Napokon zelinski makadam. Još samo 5 km. Izdržimo. Nagovaram Danijela da ubrza do cilja, kraj je blizu, nema potrebe da se vucara sa mnom do kraja. A i htjela sam malo ostati sama i popričati s planinom prije nego je napustim do sljedećeg susreta. Tako vam to dođe nakon 9 i pol sati druženja s njom.
Makadam je trajao sto godina, suze su krenule, cilj je sve bliži. Lijeva noga mi otpada, odgurujem se štapovima, al i da je bilo potrebno puzati, puzala bih. Okrećem se prema planini koju ostavljam za sobom uz jedan “Hvala ti.“ Režiser prikazuje u slow motionu neke scene iz noći – red čeonih lampi, santu leda na glavi, ukočene prste Edwarda Škarorukog, šepanje, ljubljenje snijega, čučenje i divljenje obliku pahuljice, prkošenje sniježnom topu…Već sam izbezumljena, čekam tu rampu, asfalt, vatrogasni dom, dragog…na asfaltu nesvjesno trčim po nakupljenom snijegu. Navika je navika.
Na cesti ispred DVD-a dočekuje me moj najdraži i najvjerniji navijač: „Uspjela si, ljubavi!“ Suze ponosnice, radosnice, you name it. I moje: „Bilo je teško. Boli me koljeno.” Ulazim u vatrogasni dom u 10:20; smrdljiva, iscrpljena, neispavana, s osmijehom od uha do uha…po planu.
Nabrijana sam do kraja dana…jer adrenalin ne popušta kada radite ono što volite. Koliko god se drugima to činilo ludim i koliko god bilo teško.
Blaterso, do sljedeće godine…
Photo credit: Bruno Stanković, Danijel Linšak & myself.
No Comments Found