“50 kilometara?! Po noći?! Ti si luda.” Slušam ovo i varijacije na temu već danima i često i sama pomislima kolika je to ludost. Ali se onda sjetim Scotta Jureka i njegovog Appalachian Traila u 46 dana u prosjeku 50 milja dnevno, triatlonca James Lawrencea, tzv. Iron Cowboya i 50 ironmana u 50 američkih država u 50 dana; sjetim se i naše Paule Vrdoljak, nasmijane heroine nebrojenih multisport avantura. Njima je ovo utrka koju jedu za doručak.
Postoje i druge vrste “luđaštva” – vjerujem da je nekome posve ludo ostaviti mobitel na jedan dan i priuštiti si itekako zasluženi odmor; vjerujem da je i svakom roditelju ” ludo” pronaći tih prijeko potrebnih 5 minuta za sebe.
Bottom line, your crazy is my normal; my crazy is your normal.
Blatersa 2017.
Sjećam se dobro ovog dana prošle godine – kiša je lijevala, Sljeme se već kupalo u snijegu, a ja sam bila u svojim amaterskim pripremama za ovu 50-kilometarsku noćnu prekosljemensku utrku, od zapada na istok. Moje amaterstvo tog perioda obilježeno je tim famoznim Sport Billy ruksakom u koji sam natrpala sve od 3 litre vode do 10 energetskih pločica i duplih čarapa…od 1 litre čaja, rezervnih kontaktnih leća, 2 mobitela, duple jakete do 2 debele majice (hvala, prijatelju alpinistu), kile banana (k-i-l-a!), ibuprofena, astrofolije, magnezija, naočala za vid (n-a-o-č-a-l-a! šta, za slučaj da mi se sve leće smrznu?!)..…. evo me odma umor hvata čim se sjetim te gromade na leđima koja me usporavala, zakopavala, prijetila poskliznućem, smrznućem, lomom, gipsom, trkačkom pauzom… O krivoj stazi u 7. minuti da ni ne govorim, skidanje čarapa da protresemo snijeg bio je trenutak za pamćenje, a tek onaj piknik na Grafičaru u 4.30 ujutro, ozeble ruke i odluka da napuštamo utrku…tada nam to nije bilo smiješno, i poželite zaboraviti.…Ali iskreno, ne želim zaboraviti, jer ako smo se oko čega najviše smijali tijekom 2018. bila je upravo ta promrzla eskapada četverca Zagrebačke Treking Škole.
Kako da, uostalom, zaboravim i događaj koji mi je pomogao da pregrmim neke svoje strahove, otvorim se ponovno prema ljudima, ostvarim nova poznanstva, prijateljstva…ljubav. Službeno je:
Blaterso, volim te.
Prošle godine sam si zacrtala da ću ove godine doći do cilja na 2 noge, a ne na 4 kotača. Ući u taj DVD Biškupec Zelinski blatnjava, smrdljiva, išibana granjem, premorena, neispavana…s osmijehom od uha do uha. Nešto kalkuliram da bih mogla doći za 10h jer sam već tu istu stazu u svibnju po danu otrčala za 9 sati, ali tada su šumske vile pjevale svoju proljetnu pjesmu, a sada ću vjerojatno čuti rok-rokanje kojeg pigleta i gledati na koje stablo da se popnem.
Ipak, mislim da je Blatersa u idealnom dijelu godine.
Prvo, u tjednu je od domjenaka, ergo, carbo(re)loading na kvadrat…s tartufima: “Imam utrku sutra, pa šta ako sam navalila na švedski stol…pa šta.” (Kao treba mi ovakav razlog inače.) 🙂 Drugo, na domjencima imam kao opravdan razlog zašto ne pijem alkohol: “Ne mooogu, imam utrku sutra, mamurluk, depra, anksiozo, evo me i ovo malo punča zamantalo”.
Šalu na stranu, mislim da se krajem godine, htjeli mi ili ne, prisjetimo svega što nam je godina dobrog i lošeg donijela. Možda se tim trkačkim gacanjem u uvjetima koji su, let’s face it, opasni, simbolički rješavamo svih stresova i negativnosti što smo si sami nanijeli tijekom godine. Minus i minus daju plus. Or maybe that’s just me. Možda samo želimo trčati. Možda nam je mozak na (blatnoj) paši. A možda su u šumi… 🙂
Znam i da što je luđe, meni je privlačnije. A čak i ta nervoza malo i zabavlja. Kod mene je u vidu lingvističko-nesaničkih manifestacija:
“Bemti kreativu u 4 ujutro, shut your mind, Soldo, back to sleep, moraš bit odmorna, dovršit ćeš članak kad se digneš. One sheep, two sheep.”
“Malo ću staviti ulja lavande na očnjake da me odalami”, kaže ona dok ga stavlja na sljepoOČNicu. 🙂
Pripreme za Blatersu 2018.
Kako sam se pripremila za ovogodišnju utrku? Učeći iz lekcija, kako drugačije. Glavna lekcija prošlogodišnje bila je: “Run, Soldo, run!” Nakupilo se tih kilometara u nogama ove godine, a i ispraksirala sam se sa sadržajem svojeg trail ruksakića. Nema Sport Billyja više, samo 1.5 L vode, par magnezija, 2 gela, 2 tortilje, dupla baterija za čeonu, astrofolija i 2 mobitela (šta je sigurno, sigurno je). Naučila sam tada da je ključno i ne gubiti se – stazu sam prošla u par navrata, ali me je isto strah svojih orijentacijskih (ne)sposobnosti po noći. Bez GPS ure, Smand karta it is. Testiram i nepromočive rukavice, a neizmjerno sam zahvalna prijateljici što mi je ustupila i nepromočive čarape i gamašice. Ovaj put nosim i štapove. Sve u svemu,
I am ready for you, my Crazy! 🙂
No, spremnost ne znači odsustvo straha. Nadobudni cilj je postavljen, no nije ovo ordinary walk in the park kako sam reportirala još ranije. Ma nije ovo ni ordinary run on the mountain. Nije ni život, ali svi prolazimo kroz njega.
Bez obzira na moj stav, svakako želim naglasiti da uvažavam činjenicu da su svi ljudi različiti i da imaju različite interese, ispušne ventile, meditacije u pokretu ili bez njega. Što god to da jest, svojstveno je toj osobi, a kad se poklopi s interesima drugih stvara se jedan lijepi međuljudski odnos.
Ovim putem samo želim podijeliti iskustvo i ljubav prema svojem trkačkom interesu koji je večeras u malo luđem ruhu zvanom “Krećem u ponoć iz Podsuseda preko Sljemena u Zelinu i nadam se da neću smrznit guz’cu k’o prošle godine i odustat nakon prve trećine.” Smatram da je povremeno jako dobro napraviti neku ludost u životu jer, među inim razlozima, razbija i monotoniju u koju čestu upadnemo.
Nekome je ta ludost noćna blatnjava trka po Sljemenu, nekome je trčanje u 5 ujutro, nekome je izaći među ljude nakon dugo vremena, nekome je ostaviti mobitel na 1 dan…izbor je vaš.
“Zato jer je to zabavno i ludo”, odgovor je mog dragog na upit “Zašto trčiš Blatersu?”, a ja vidim dijete koje se upravo vratilo s valjanja u blatu, s osmjehom od uha od uha. A svi znamo what that feels like.
We’ll be kids again tonight, doing our crazy. 🙂
And you, you allow yourself to do your crazy.
No Comments Found