Prvi -

Pozdrav, zovem se Margita i ovisnica sam o pretjeranom razmišljanju…Nije baš uvod kakav ste očekivali, zar ne? Znam, ni ja isto. Mjesece sam provela u pisanju svoje prve blog objave, čekala sam i čekala savršene uvjete.

No, previše je tog čekanja, a ono vas po defaultu ne vodi nigdje. Tako da, dosta je bilo čekanja, i napokon se provodi djelo – moji glasovi i iskustva postaju digitalno javnima.

Onaj zašto je inspirirati, sebe i druge, da u potpunosti iskoriste svoj životni potencijal, te da mogu odgovoriti onako iskreno “Da.” na pitanje “Jesi li sretan?”. Da, tako klišejevski.

Onaj tko je 30-something Hrvatica, koja hrani svoju znatiželju, u potrazi je za flowom; sportski je entuzijast i ovisnica o pjevanju; kćer, sestra, prijateljica; pobornica znanosti; ona koja razbija glavu razmišljanjem, griješi, bori se protiv anksioznosti, razbija kolotečinu, voli izazove, traži iskustva, suočava se sa strahom…

Onaj što je rast kroz mnoga područja mog života i interesa (posao, glazba, ljudski odnosi (neuro)znanost…), ali na prvom mjestu sport.

Onaj za koga je za vas, čitatelja, gledatelja, tko god traži inspiraciju i motivaciju da napravi taj prvi korak i nastavi koračati prema naprijed. Uključujući i mene.

Čekala sam:
– savršene riječi (jer sam lingvistica po obrazovanju i profesiji),
– da me zapanji savršeni izgled web stranice (jer je vizualno tako ključno i fiksno za cijelu internetsku vječnost),
– bolju fizičku spremnost (jer želim pisati o sportskim iskustvima pa je bolje da izgledam dobro i osjećam se dobro),
– da riješim mnoge svoje probleme (jer ona ili on bi mogli reći da tko sam ja da išta kažem…kada sam doživjela neuspjeh, razočarala sebe i druge),
– da budem manje ranjiva (jer ranjivost znači slabost),
– da se manje sramim (jer, pazite ovo, griješila sam u poslu i privatno),
– da osmislim savršen naziv za blog/domenu (sjetite se dijela s lingvisticom),
– sveukupno savršene uvjete (jer išta manje od savršenog nije dovoljno dobro)…

Pretjerano razmišljanje, međutim, samo uzrokuje paralizu i/ili spori napredak, tako da sam i ja trebala poticaj. Jučer me netko inspirirao i potakao da napokon prestanem s izgovorima i napravim korake ka ostvarenju cilja pokretanja bloga – registrirati domenu, kupiti hosting, postaviti najjednostavniju web stranicu, dovoljnu za ovu prvu objavu, napisati prvu blog objavu, i konačno ju objaviti. Obećala sam da ću to napraviti prije nego što krenem na novu avanturu za um, tijelo i dušu – 50km noćne trail trke koja počinje večeras u ponoć – poznata Blatersa na Medvednici. (Moja mama još uvijek ne zna, nije na Facebooku, i nadam se da neće Googleati moje ime usred noći, pronaći moj blog i skužiti da upravo trčkaram negdje po planini…ali, za svaki slučaj…Mama, dobro sam!) 🙂

Moja trail&trek avantura započela je u rujnu kada sam se pridružila Zagrebačkoj treking školi; odluku o tome donijela sam u lipnju kada sam 5 tjedana zaredom provela na planini, svaki dan, prekoračila bih 15-20km i borila protiv napadaja anksioznosti, čistila um, čuvala zdravlje unatoč kroničnom stresu, i pokušavala otpustiti stvari koje ne mogu kontrolirati, u nadi da će sve dobro završiti.

I kako to obično biva, uskoro sam počela Googleati trail running, planinarenje, sky running, treking…pronašla sam klub, poslala prijavu, i prvi dan škole…skoro odustala! Tako sam sada zahvalna dinamičnoj Margiti što je opalila plesku onoj pasivnoj i natjerala je da ode na prvi trening.

Što se tiče fizičke spremnosti, nisam početnik – trčim od 15. godine, a 2006. i 2007. natjecala sam se u triatlonu…znate ono, prosječna rekreativka koja želi najbolje iskoristiti dan. Kada me pitaju što se dogodilo u zadnjih 10 godina, samo kažem…život. Moje povremeno solo trčanje, bicikliranje i plivanje bili su samo podsjetnik na dobre stare akivne sportske dane, ali to nije bilo dovoljno da održim dosljednost. Tema za novi post, ili dva…ili izglednih deset. 🙂

Postati članom ove škole bila je jedna od najboljih odluka koje sam ostvarila ikada u svome životu. S fizičke strane, mišićna memorija je omogućila brzi napredak, koji je nedavno kulminirao s 15km kombinacije traila i ceste, laganim tempom, a trening sam završila s osjećajem da mogu još. Što se tiče hikinga i trekinga, do sada sam uspjela preći 30km kombiniranog hikinga i trčanja (uglavnom zahvaljujućim mojim lošim orijentacijskim sposobnostima koje me obično odvedu na nepoznate putove – hej, učim, ok?! 🙂 ). Ponekad trening završim s osjećajem da mogu još, i u glavi i u nogama, a ponekad mi tijelo viče “Ti luda vještice, taj četveronožac ubrdo me satrao, idemo doma gledati televiziju i jesti Nutellu!”, dok moj duh i um smireno govore “Da, želimo još, možemo još, ali nam je draža Nutella sada, poslušajmo tijelo ovaj put.”

Što se tiče glave, osjećam da sam vratila neke svoje karakteristike za koje sam mislila da su odavno izgubljene.

Po pitanju društva, upoznala sam skupinu ljudi koji pružaju podršku i prava su inspiracija – od dobrote do ustrajnosti, koja me često doslovo drži na nogama u trku do kraja treninga.

I evo me, pripremam svoju prvu javnu objavu na temu života, pripremam se za ovo ludo noćno trail iskustvo, zajedno s hrpom ludih ljudi koji su noć odlučili provesti testirajući na hladnoći vlastite granice. Trenutno je pljusak, a sigurno će se ubrdo hodati i trčati po snijegu. Srce želi prijeći svih 50km, moj me unutarnji kritičar maltretira zadnja tri dana da odustanem, leptirići su mi u stomaku kao da se spremam na prvi spoj, tijelo se osjeća spremno, ali se ipak boji mog uma koji je uvijek stava da granice ne postoje…jer tko zna što bi se moglo dogoditi na 10., 20., 30. kilometru…ili dalje.

Ali sam onda shvatila da moja odluka trenutno nije stići na cilj, već se pojaviti na startu i dati sve od sebe u 23:59h nadalje, sa svime čime trenutno raspolažem – mindset, trenutačne vještine/znanja, fizička spremnost. I jednostavno uživati u trci i društvu.