Dana 1.1.2020. s početkom u 17 h startalo je 2. kolo Mrak kombe. I dok su svi sudionici uspješno s brane Bidrovec skupili kontrolnu točku Oštrec i došli do cilja na Gorščici, većina ispod sat vremena, ja sam na stazi provela 2 sata, od čega uru na posve krivom mjestu.
If I had a nickel…
Iiiii, što su nas ovaj put, djeco, šuma, mrak, ne kompas, da gps log i strmine naučile? Svašta nešto.
Prvo pravilo Mrak kombe je: ISTRAŽI STAZU PRIJE UTRKE. To se posebno odnosi na one sporije koji rijetko kada vide lampe ispred ili iza sebe pa nemaju koga pratiti.
Drugo pravilo Mrak kombe je: NE PODCJENJUJ MRAK KOMBU. Ergo, ako se ruta kojom bi trebalo ići čini ultra jednostavna onako na karti, ona je nešto sasvim suprotno, i stoga… vidi Pravilo broj 1.
Treće pravilo Mrak kombe je: NE KORISTI GPS LOG (vidi Pravilo broj 1). Ali hajde, ako ga već koristiš, jer nisi uspio držati se Pravila broj 1 ovaj put, barem detaljno prođi log s vlasnikom!
Četvrto pravilo Mrak kombe je: AKO TI LOG POKAZUJE DA SI ON ROUTE, TO NE MORA ZNAČITI DA JE TOČNO. Ne znam kako, ali to je tako bilo. Kako to izbjeći (ili barem pokušati izbjeći)? Vidi Pravilo 1.
I evo što se dogodilo (Length alert!) 🙂
Skrenila sam prijevremeno sa staze 25 i nakon nekog vremena već bila na sumnjivoj strmini. No sjetila sam se čudnjikavih puteva s prijašnjih godina Mrak kombe pa mi je bilo sasvim normalno što trebam biti na sve četiri, hvatat se za stabla, korijenje, ispljunit list iz usta, dizat nogu priko glave, itd itd. I tako sam se popela do ključne točke zvane: “KOOOJIII JEEEE….. KJUUUU?!?!” Ne mogu više niti gore, ni livo ni desno!” Opcija je vratit se, ali log pokazuje da sam na pravoj stazi, a ja sam tvrdoglava mazga. Desno je Neprohodnina br.1, lijevo Neprohodnina br. 2, a gore lijevo je veća stijena s nekim kvazi-zaklonom pa izgleda ko špiljica, i od nje me dijele 4 metra jednog dobrog lisnatog nagiba. Sve je sumnjivo da je to za ne virovat. Aliiii, as I said, log pokazuje da sam na pravom putu i mazga je naprosto tvrdoglava.
Zvala sam dragog (kojem je jutarnji pad u potok ipak ostavio posljedice pa je odlučio u zadnji tren ne startati) da provjerim mora li biti ovako strmo, i on je, misleći da sam ja na pravoj stazi, potvrdio. Opis se baš nekako poklopia – a samo sam mu trebala odmah poslati sliku gps loga i tako bismo brzo skužili da sam in the middle of freakin’ nowhere! Moje penjanje do špiljice na udaljenosti 4 metra uspjelo je tek iz trista sedamdeset osmog pokušaja, malo sam zasjela u njoj, uslikala ta 4 metra, okrenila se da ću dalje i skužila da nema šanse da uopće prođem preko te točke jer i ako je počnem zaobilaziti i prođem koji metar, u slučaju proklizavanja nije baš izgledno da ću se zaustaviti na onom spasonosnom drvu.
Sjedim u toj špiljici, gledam mračnu šumu ispod sebe i vatromet u daljini iza nje….I instaliram fucking View Ranger. Da. Šumohulje! Al triba objasnit potencijalnom GSS-u, jel. K tomu mi još stižu poruke na mob sa zvukom zvižduka, a kako sam zaboravila da sam uključila zvuk (just in case ako se izgubim, je li, pa trebaju ljudi brže dokučit iz kojeg bazena lišća zvonim :)), svaki put kad bi stigla poruka uz taj zvižduk ja bi se okrenila oko sebe i gledala ma ko mi to zviždi. 🙂
Kuuuu kuuuuu!
Poslala sam dragome screenshot View Rangera i eto, napokon smo utvrdili da sam na skroz krivoj stazi i da se trebam vratit na stazu 25 i tek onda nakon nekog vremena skrenuti s nje.
Eh, ali kako? Jedva sam popela ta 4 metra, kako da se spustim sada po ista 4 metra jer proklizavanje mi ne gine, a hoće li ono stablo izdržati moj nalet? Nakon 30-dnevnog uber blagovanja??!…ummm don’t think so!
Ali to je bio jedini izlaz. Učinilo mi se da mogu proći s druge strane špiljice i onda započeti spuštanje koje je izgledalo izvedivo i manje opasno po život.
E jok!
Sve se to takvim čini iz drugih kutova, ali kad se dođe tu (iz dvista pedeset osmog pokušaja), sve pada u vodu…ili, u ovom slučaju, u ponor. Malo je to sve metara, ali sasvim dovoljno da se polomite. I tako sam došla do nepomične točke br. 2, opet ispod špiljice, ali ovaj put ispod mene nije bilo spasonosno stablo. Al glavno da je nada ista – samo da su grane stabilne. E nisu! Pukla jedna u livoj ruci pa sam bradom po kamenu ispod sebe. E tad sam se počela tresti, prvi jači nalet panike. Šta ću sad? Lijepim se o tlo, vadim mobitel (fascinantno kako to čovika nikad nije strah), zovem dragog (moram ga čuti!), javljam da sam još uvik na istom mjestu i da je situacija gora nego prije. Malo i kmečim, ali stvarno malo (jel tako?!) :). Trebala mi je riječ ohrabrenja i došla je u obliku “Polako i sjeti se da je sve ovo zabava.” Mislila sam da će moja reakcija bit “Koja je.. zabava, prosut ću se i polomit, jedva se držim, zbogom svijete!”, ali nije. Treskanje je popuštalo, spremila sam mob i zadišpetala se “Eeee neeećeš ti meni, kamenu, lišće, grano, zemljo, nagibu….Ajde, idemo pomalo, Soldo. Centimetar po centimetar prema desno i doći ćeš na 3 metra poviše tog spasonosnog stabla.” Gledam špiljicu na metar poviše sebe, stablo na 3 metra ispod desno…špiljica, stablo, špiljica, stablo…ma ko mi to zviždi??! 🙂 … već me sve boli od ovih nenadanih vježbi snage usred šume…i odlučih se za špiljicu da se odmorim i sjednem. Je li to korijen? Koji NE ostaje u ruci? Oh da! I eto mene opet u špiljici, na istoj fuckin’ točki u par metara kvadratnih! Ovo je vrhunac mojih ludorija, #majkemi… do sljedećeg puta.
I onda se odlučih napokon na spust po ista 4 metra…
prilipit se na leđa, odgurivati stopalima, ukopavati i nadat se da su ripne baš supač.
IIIHHHAAAA!!! Stablo touchdown!
Ajme koja srića! Sve su se lađe ponovno vratile na površinu, voz se vratio and I was back na ravniju površinu, uz malo wiggely wiggly noge, ali sve je to u rok izgubiteljske službe. 🙂 Jasno, nisam se mogla uopće usmjeriti na gps log da uhvatim istu fuckin’ rutu po kojom sam došla pa sam samo nastojala da mi pokazuje smjer prema stazi 25. Malo slaloma kroz drveće i napokon sam doskočila do markacije. Osjećala sam se se ko Blatersijaneri kod table Biškupec Zelinski. 🙂
He sad, desno i natrag na start ili lijevo i do Gorščice, bez skupljanja kontrolke na Oštrecu of skroz…jer ko zna kako i kad bi to moglo završit. Čula sam se s dragim, potvrdila zdravost i živost i krenula lijevo uzbrdo prema Gorščici. Ha ionako sam ga upoznala u blatu tako da on razumi te naše ludorije. 🙂 A i trebalo je barem nekako ublažiti sve što se dogodilo do tada, koliko god mi je ta špiljica prirasla srcu. 🙂 (Moran se vratit i slikat je. :)) Uostalom, to je bio i moj prvi solo ostanak u mraku usrid šume, haloooo, pa treba još to malo istrenirati. Trekeri su se već, napojeni, najedeni i ugrijani već neko vrijeme, počeli spuštati s cilja, a iz mene se samo čulo “Aaaajme… maaaah…. u kuuuu…. ma da san barem skupila kontrolnu točku, reka bi čovik…. izgubila san se…di san ja bila majko moja….pet puta san skoro poginila….Flyby na Stravi će bit zanimljiv”. U cilju olakšanje i pljesak za luzera…
Ma neee luzera…samo lostera. 🙂
Kao što sam opisivala prijateljicama u cilju i u spuštanju, koliko god se ja smijala na kraju balade, ipak je u njoj nekako trebalo plesati povremeno s panikom. Mislim da sam taj ispit položila i treba se toga sjetiti kada zagusti in real life.
A peto pravilo Mrak kombe jeeee:
SJETI SE DA JE SVE OVO ZABAVA. 🙂
Do sljedeće srijede, vaša losterica… 🙂
(Meanwhile, u nastavku, show program sa Stravom Flyby – kako je to izgledalo iz ptičje perspektive. Piš program..retrogradno. 🙂
No Comments Found