“Autobus nam je u 19h iz Umaga za Lovran gdje nam je start u 22h i onda se vraćamo natrag za Umag 110 km na noge.” Čim sam prijateljici poslala tu poruku shvatila sam koliko je to što radimo out of the ordinary pa je stoga i na mojoj to-do listi. Dojmovi još nisu splasnuli, a bome ni ja – noge su mi natečene k’o dva balvana, hodam k’o kauboj, imam oteklinu na lijevom koljenu i desnom gležnju. Zaradila sam i neki gnojni žulj na čelu od lampe. 🙂 Što je, tu je. Ne možemo birati svoje boljke, samo reakciju na njih, a moja je da će sve to brzo proć i da ću uskoro opet biti up and running. Dobrobiti su ogromne, a jedna mi se stalno mota po glavi: imam osjećaj da sam dobila veliku dozu čišćenja uma od toksina svakodnevnice. Jednodnevna meditacija u pokretu i mindfulness učinili su svoje. Kako kaže ona pjesma: “I can see clearly now.”
Istra 110 km je bila izazovna u svakom pogledu, od samih priprema do trenutka starta, a vrtlog emocija tijekom trke bio je preslika vrtloga buretine, snijega i kiše što su nas zadesili u prvoj polovici. Nikada prije nisam bila izložena buri u trajanju od 40 kilometara, a sa snježnim je uvjetima to posebna, cool priča. 🙂 Takvi mi uvjeti nisu novost, što je bio i ključ uspješnog dolaska do cilja; novost je pak bila da su takvi uvjeti trajali 10 puta duže od onih koje sam iskusila (Blatersa, 1M, Mrak komba, JGL). I tako sam nakon 25 sati 37 minuta i 35 sekundi trkačkog fokusa, borbe sa samom sobom i s (ne)vremenskim uvjetima došla do tog cilja, zagrljaja i poljupca koje sam praktički vidjela na svakom koraku te 110-kilometarske misije.
U teškim se trenucima tijelo pomiče glavom, a glava srcem.
Pa krenimo. 🙂
1. Lovran – Poklon (11,8 km, +1384 m of “either move or die”)
Od prvog sam pogleda na profil staze paničarila za ovaj dio puta jer još uvijek nisam “na ti” s uzbrdicama. Rekoše mi da je tih 9km do vrha Vojak 2x od Blizneca do Puntijarke Bikčom, samo šta je teren 10 puta gori. Not to mention da nisam očekivala one puste skaline od samog početka – ipak ja živim na 4. katu bez lifta, a dan danas se uspušem. 🙂 U prvom dijelu staze sam se držala kolone, peglala sam uzbrdo (šta nije tipično za mene) i stalno si govorila da malo usporim (šta isto nije tipično za mene). Tih je par kilometara prošlo u meditativnoj tišini, ali to je tek bilo zatišje pred buru – doslovno. Svakim sljedećim korakom sve smo više iz proljeća koračali u jesen i onda zimu. Još uvijek protrnem kad se sjetim onog trenutka kad me obavila magla i kad je krenulo ono “vidim 2 koraka pred nosom”. Kolona se počela razrjeđivati i ostala sam sama, počela su prva proklizavanja, skraćivanja poluoštećenog štapa, detektiranje zastavica krajičkom oka i pažljivo kretanje strmim singlićem. Govorila sam si samo jednu stvar:
Hodaj, p…ti materina!
PMS me derao u svih 16 i iako sam značajno zadnjih godina smanjila svoje kočijaške ekspresije, u ovim sam si uvjetima dala oduška. 🙂 U jednom je trenutku to pentranje završilo pogledom na tablu prekrivenu snijegom u kojem je bilo ispisano “ZTŠ”. 🙂 Prvi nalet suza radosnica. (Za one koji ne znaju, ZTŠ je Zagrebačka Treking Škola, moja školica. :)) Yes, gotovo je s uzbrdicom sad kreće nizbrdo prema Poklonu, wohoooo. U kojoj li sam ja zabludi bila, ljudi moji. Shvatit ću to nakon kojih par stotina metara bezvjetarnog trčkanja sa šumskim noćnim vilama. Odjednom sam u daljini vidjela čeone lampe prema mom smjeru – što se događa, je li se netko izgubio, jesam ja što fulala? Ubrzo sam shvatila da sam došla na točku gdje se spaja Red course (100 milja) s nama (Blue course). Bila sam ja daleko od vrha Vojak, a snježno-burovita razvaljotka u tom je trenutku ponovno počela pokazivati svoju oštrinu, još jaču.
Na tom su nas dijelu volonteri registrirali i trsila sam svoj plavi broj da im slučajno ne bih promakla. Bolje da mene oni prvo registriraju pa da onda odletim, barem će HGSS znati gdje me otprilike treba tražit. Vikala sam volonterima: “JE LI PLAVI IDU OVUDAAAA???!!!” “DA, DAAAA, TU GDJE I ONIIII!!!” I tako sam se priključila trima stomiljašima, ali sam se i dalje stalno čudila kako to da je opet ovako uzbrdo, kudila sam samu sebe što još prije nisam provjerila kako taj vrh uoooopće izgleda te što nisam provjerila točno gdje ide red course nakon spajanja s nama. Uhvatila me panika i pomislila sam da sam na krivoj stazi, da red course ne ide prema Poklonu i da su me krivo uputili. Pogledavala sam iza sebe da vidim gdje je ona cura koja je bila iza mene netom prije susreta sa stomiljašima – ali iza nas je bilo samo crnilo, a u isto takvo crnilo smo i hodali. Nisam mogla vjerovati, živci su počeli radit i morala sam provjeriti jesam li na pravom putu:
“OPROOOSTITEEE, JESTE VI NA RED KOOORSUUU???!!!
“SORIII AJ DONT ANDRSTEEEEND, SPIIIIK INGLIIIIIIIIIŠ!”
“AAAARRRR JJUUUU ON D REEEED KOOOOORSSSS???!”
“JEEEEEEEESSSSS!!!
“AAAAAARRR JUUUU GOING TO POKLON NAUUU???!!!”
“WEEEELL, THAAAAAT’S THEEE IDEEEAAAA!!!!”
Nekako me nije uvjerila, jadna bidna žena, njoj je to bia 40. kilometar, a ja je Hrvatica pilim s detaljima u užasnim vremenskim uvjeta. Na tom me dijelu bura toliko raspuhala u facu da mi se ono hunjavičko oko opet aktiviralo. Super, ako budem one-eyed Jack od sada nadalje, završit ću u Sloveniji. Uskoro sam vidjela obrise nečeg rađenog ljudskom rukom – neka kula. “Neka kula” – čuj ti mene. Je li to to? Je li ovo napokon vrh Vojak? Tuko jedna jednim klikom na Googleu mogla si vidjeti kako izgleda kraj te uprićke agonije! Iz daljine sam vidjela tablu prekrivenu snijegom i krenula prema njoj da ga maknem i uvjerim se da sam sad zaista tamo gdje mislim da jesam. A u snijegu na tabli ispisano “Dog runners”. Opet suze radosnice. Nisam trebala ništa brisati, znala sam da sam na dobrom putu i u dobrom društvu – na xy km razmaka, Ivore, odmah sam znala da su obje table bile tvojih ruku djelo. ZTŠ u srcu. 🙂 Ne mogu opisati koje sam ja olakšanje doživjela u tom trenutku; cmoljila sam sljedeći kilometar od sriće – što luck što happiness. A takav me osjećaj prao i u par navrata tijekom cijele trke.
Detoksikacija, kad vam kažem. 🙂
Počela je ta dugoočekivana nizbrdica nakon vrha Vojak, hladnoća je i dalje tresla kosti, bilo je užasno sklisko, a usputno sam se i prosula po podu čim sam potrčala. Počela sam sumnjat da ću uopće stić u limitu na Poklon (4h), jer ako ne mogu trčat i nastavim li padati – bye bye cilj. U jednom je trenutku staza prešla s ceste na šumu i iako je vjetar osjetno padao, moji su prstići i dalje bili smrznuti. A treba jest. Nema šanse da išta uspijem izvadit iz ruksaka, štapove sam jedva držala u ruci i to s dijelom dlana koji je nešto osjećao. Već sam se vidjela kako na Poklonu molim volontere da mi u kljun ubace koji komad sira. 🙂 Jasno, u tom mi je trenutku gubljenja fokusa i razmišljanja o hrani jedan štap zapeo i odletio sa strane. Tih par metara spuštanja sa stazice i vraćanja trajalo je sto godina. Vjetar se odjednom udaljavao, snijega na tlu je bilo sve manje, počela sam trčati, prstići su se počeli bolno otapati i napokon sam ugledala noćnu rasvjetu gradića. Uletila sam u šator KT-a i sjela na praznu klupu. Imala sam osjećaj da me volonteri malo čudno gledaju, ali u taj sat i nakon onih uvjeta svakakve čudne osjećaje imate. Nisam znala je li to zbog gamašica koje su mi bile na rukama umjesto na nogama, možda su mi bile pale gaće, što moja još uvijek dijelom smrznuta guz’ca nije osjećala…ili je bilo zbog nečeg trećeg. Vjerojatno zbog tog nečeg trećeg, a to je bilo moje sjedanje na klupicu poviše koje je pisalo “Prvenstvo Hrvatske” šta sam skužila tek pri odlasku. A ja raspuhana, polućorava, jedva u limitu došla…prazna klupica, svi su PH-ovci i njihov support već odavno otišli, i eto male Soldo…U tim sam njihovim pogledima vidjela “A jadnaaa, ma trudi seeee, a još ni support nema…” I couldn’t care less, and I had all the support I needed, in my head. Glavno mi je da sam došla u limitu, a nisam ja ni bila dio Prvenstva Hrvatske. Otišla sam s Poklona, bilo je 1:45h i tek 12. kilometar.
2. Poklon – Brgudac (14,5 km, +244 m noćnog raja)
Mislim da nas je priroda nakon Poklona htjela malo nagraditi što smo preživjeli onakav kijamet pa nam je sljedeće priuštila gotovo 15 kilometara kvazi-bezbrižnog trčkanja. Već se neko vrijeme nadam da će me što duže u trčanju uhvatit onaj famozni flow, in the zone feeling, zanesena fokusiranost (pročitah negdje taj pojam), i eto, dogodilo se na tom dijelu. Osjećala sam se kao da letim, noge su bile lagane, trčala sam nizbrdo i ravno, a povremeni blagi uzbrdo peglala štapovima. Nedostatak vjetra i snijega je isto učinio svoje. Pretjecala sam ljude, vjerojatno uglavnom stomiljaše, što vam malo i bude neugodno i dođe vam da se poklonite svima i stisnete ruku. Prvi put u svom životu da sam ja čula na singliću: “Netko je brži od nas, pustit ćemo da prođe.” Ma stomiljaši, kad vam kažem. 🙂 Kako sam ih prošla vikali su za mnom: “Sama si, jel te strah??! Mrak je. Ako usporiš, mi ćemo ti pravit društvo.” Derala sam se da iskorištavam to što imam snage i da njima svaka čast…a istovremeno sam se čudila sama sebi kako se nisam još davno ukočila od mrklog mraka, a još sam donedavno prije spavanja provjeravala jesu li čudovišta ispod kreveta. 🙂 Došla sam u Brgudac, napila se i najela, napunila čuturice i nastavila dalje. Bilo je 4:15h i 27. kilometar.
3. Brgudac – Trstenik (17,6 km, +893 m of “why don’t I just fly already??!)
I tako su Majka Priroda i Otac Teren opet odlučili malo nam zapapriti. Dio od Brgudca do Trstenika je zaista bio zahtjevan u svakom pogledu – teren, bura, opet snijeg, i tri vrha koja je trebalo proći do Trstenika. A jedini Trstenik koji sam do tada znala bio je splitski kvart – more, sunce, galeb. A sad niti jednog, ni drugog ni trećeg. Nakon prvog vrhića umjesto da raspalim trčeći nizbrdo, ispalila sam gacajući po blatu. Toliko blata nisam doživjela niti na jednoj trci ili treningu, a nenormalno je umaralo jer je predugo trajalo. Nikad kraja…E tu je svo PMS-ovsko kočijaštvo izašlo iz mene.
Odjednom sam skužila da je ura od svitanja, nešto što sam jedva čekala doživjeti jer sam čula da su zore na stotkama predivne. Ja sam si taj trenutak prije trke zamišljala ovako: ja sam na nekom bregu, gledam izlazak sunca iz daljine, čuje se samo zvuk ‘tičica, blagi proljetni povjetarac miluje mi lice, dižem ruke i duboko udišem taj predivni proljetni jutarnji zrak…
Riiiight. 🙂
Ipak, priznat ću, neke su se ‘tičice pjevom borile protiv vjetra i tako mi omogućile da barem na tren osjetim barem jedan dio te ljepote zora na trail stotkama. Bilo je to na drugom vrhu do Trstenika, još je jedan ostao, Gomila. Valjda je brzo…
Nije.
Kad sam u jednom trenutku vidjela na planinarskom putu da još ima cca 3 sata do Gomile pao mi je mrak na oči. Ali ako me čemu ultre uče, to je da svemu teškom dođe kraj. Taj dio se ne sjećam dobro, osim tih putokaza gdje sam imala osjećaj da nikad neću stić do Gomile. I dalje je puhalo, sve jače i jače. Bile su mi fascinantne i ogromne jame pokraj staze sa znakom upozorenja i srećom da me tada svaka znatiželja pustila pa nisam išla bacit pogled koliko su zapravo duboke. Počele su i blage halucinacije, ništa strašno, ništa dugog trajanja: koji vuk bi protrčao među stablima u ranu zoru, snijeg je padao i kad zapravo uopće nije, a najluđi mi je bio onaj šišmiš pokraj zastavice: bući bu, ma šta ti radiš tu po danu, stojiš, čekaš da prođemo.
Bio je to list. 🙂
U jednom se trenutku pojavio vrh za koji sam pomislila da bi mogao biti Gomila, a nekako sam se deep down nadala da nije jer sam još uvijek bila daleko od njega. Međutim, kad sam uočila neke čovječuljke kako se tamo penju skužila sam da me čeka ista sudba. Napokon sam naGOMILAla te kilometre do tog vrha, znači sada kreće bezbrižno trčanje nizbrdo do Trstenika…
Not!
ITB me počeo derati na koljenu tako da sam taj dio provela u povremenom jaukanju i beštimanju, a skužila sam i da mi nešto čeljust čudno škljoca. :-/ To pusto tandrkanje me totalno rasklimalo. Napokon sam stigla u Trstenik i zaletila se prema pjatu sa sirom po malo soli…a na pjatu dvije mrvice. :-/ Nadopunila sam čuturice i krenila dalje. Bio je 44. kilometar.
4. Trstenik – Buzet (15 km, +555 m of “why don’t you just kill me?!”)
Žbevnica poviše Buzeta mi je mahala još od izlaska iz šatora u Trsteniku. Nekako nisam htjela vjerovati da se moram tamo penjati, ali zastavice su se podlo cerekale navodeći me upravo na to pentranje. I baš kad sam pomislila da bura ne može biti gora od netom prođene, Žbevnica mi je pokazala suprotno. Penjanje sam, srećom, provela u društvu s jednim suputnikom na istoj ruti pa smo se malo začakulali i tako olakšali tu agoniju penjanja u vjetrovitom vrtlogu. Pričali smo, pardon, derali se, o utrkama, tenisicama, nenormalnim uvjetima koje smo prošli, o boljim polovicama koje isto trče trail i k tomu ga još i rasturaju. 🙂 “My wife is great in trail running, she is on the red course now and way better than me. People say that if someone shot her legs she would still be running.” Ja sam samo pomislila kako me jedan takav trkački luđak čeka na cilju. 🙂
Napokon vrh Žbevnice gdje nas je volonter registrirao i krenulo je 10-kilometarsko spuštanje do Buzeta s bolnim koljenom. Tu se zima odjednom pretvorila u proljeće, a na trenutke i u ljeto. Zvrcnula sam dragog da javim da je sve dobro, da je valjda sad to kraj sa zimskim uvjetima, ali i da sam znatno pala u tempu jer me dere koljeno. E tu sam kmečala na telefon: “Bubooo, išlo mi je super, peglala sam uzbrdo u početku, a znaš koliko mrzim uzbrdice, super sam se osjećala, a sad koljeno uhvatilo, i to drugoooo, jesi li razočaraaaan u meneee….” Kme ovo, kme ono.” 🙂 Na tom predjelu treba biti neki volonter koji ovakvima poput mene u tim trenucima samo opali plesku. 🙂
Pull yourself together, woman! 🙂
Napokon Buzet. Došla sam u podne, sat vremena prije limita. Uzela sam vreću koja me tamo čekala, razvalila se po podu i pokušavala sjetit što sve trebam napraviti.
Srića za moj pripremljeni papirić; bolje je narediti mozgu da zapamti jednu stvar (“pogledaj papirić”) nego onih 5 stvari šta su bile na njemu, koliko god jednostavne i logičke bile. Nikad ne znate u kojem ćete stanju doći do polovice utrke.
U Buzetu su me neispavanost i umor malo jače obuzeli, a mene to očito okreće na malo više pričanja i još veću iskrenost i otvorenost nego u normalnom stanju…tako da sam volonteru za hranom otvorila dušu:
“Ajme šta je ono gore bilo, katastrofa, najgore je prošlo srića, sad je lipo baš…e ja ću Nutellu…ajme znate šta, Istra je baš lipa, mislim ja sam Dalmatinka, to je isto lipa regija, al Istra je baš lipa, to san vidila odma prošle godine kad san bila na 67 km, baš je lipa, predivna, a ja san iz Splita, bolje mi je da šutim, jer je i Dalmacija lipa, al Istra je baš isto lipa, oduševljena san… Ajme ne mogu vam jest taj štrudel sa sirom, mislim, rado bi ja, ja vam inače jedem i očima i srcem, ali to mi lisnato teško padne na štumak pa da se ne bi ja sad negdi izvrnila, iman još 50 km… al Istra je baš lipa. Fala van puno, booooog.”
Rasteretila sam si ruksak, presvukla od glave do pete, popila tabletu protiv bolova i krenula dalje. Odradila sam sve po planu s papirića, osim zadnje stavke jer sam mrdala dalje tek nakon 40 minuta. Bilo je 12:40 i 60. kilometar.
5. Buzet – Oprtalj (19,1 km psiholoških oscilacija, malo češćih)
Moram priznat da me Buzet okrijepio pa sam se bolje osjećala sljedećih 5-6 kilometara. Došla san do onog famoznog potoka, skinila patike i čarape, bia je taaako hladan, ali je taaako godilo.
Tu sam se javila mami na porukice koja je sad već bila po planu informirana da je onaj maraton šta trčim zapravo 110 km i da sam cijelu noć na nogama. “Ponosna sam na tebe, ali nemoj više po noći trčat.” – bila je prva poruka kad sam došla u cilj. 🙂 Nakon ovog potoka žuljevi su ubrzo počeli navirati, gotovo je čim se noge smoče. A još 40 km do kraja, uff. Potočić me dosta razbudio pa sam malo razmjenjivala i porukice s ekipicom iz ZTŠ-a da me još malo dignu. Kako to dobro dođe, ljudi moji! HVALA VAM!!! Krenula je uzbrdica prema Oprtalju i iako je bilo sunca i ‘tičice su pjevale, mene je odjednom udrilo na spavanje. Stalno sam pogledavala profil karte pokušavajući skužiti koliko još imam do kraja uzbrdice i dopisivala se s najboljom prijateljicom u Splitu. Popela sam se na Zrenj gdje su dva simpa volontera bakica i dedica zapisivali nas luđake prolaznike. “Ajmeeee šta van je lipa ova Istra…moran šutit jer san ja Dalmatinka, al ovo je stvarno prelipo. Je li sad sve nizbrdo do Oprtalja? Ajme super.” Do Oprtalja je bilo još 6 km i dugo su trajali – tada vam sve traje duplo duže iako imate osjećaj da dosta dobro i trčite. Napokon Oprtalj gdje je bilo spajanje sa zelenašima na 67 km. Moram priznat da sam se osjećala k’o lola kad sam uletila u taj šator s plavim brojem, a oko mene manje više svi zelenaši na 67 km, i to ona nabrijana, brža sorta. Prvi i zadnji put da ću se s takvima nać u isto vrijeme na istoj KT. 🙂 Malo sam se okrijepila i nešto pojela te krenula dalje. Bilo je 16:50h i 78. kilometar.
6. Oprtalj – Grožnjan (11,3 km, +340 m pijanog hoda)
Od ove dionice više nisam bila sama jer su me stalno prestizali zelenaši, uz povremeni uzvik “Bravo!” i jedan “Idemo ZTŠ!” koji ti u tom trenutku dođu kao šut pozitive i snage. Kad vidiš da netko pijano baulja lijevo desno, u full trail opremi, to može samo značit da nije spavao cijelu noć i da je ili na plavoj ili crvenoj stazi. Jedan momak me prepoznao i s Blaterse pa smo par stotina metara proveli u pričanju sljemenskih dogodovština, preživljavanju ove noći i kako upravo sljemenska bauljanja pomažu u ovakvim situacijama. Malo dodatnog goriva za mozak i dušu uvijek dobro dođe i hvala ti na tome. I da, sljedeće je godine plava staza tvoja! 🙂 Napokon sam se približavala Grožnjanu, ljudi su navijali, uglavnom za zelene, a kad su ugledali nas plave bilo je “Ovo su plaviiii, bravo bravoooo, idemooo!!!” Brate mili osjećala sam se kao da sam osvojila vrh Vojak u zimskim noćnim uvjetima usred prolića! 🙂 🙂 Klimaju se glave s plavićima supatnicima koje sam srela na kontrolnoj točki, razumimo se, znamo koliko smo prošli, i da ima još polumaraton do kraja. Još saaaamo polumaraton. Odlazim iz Grožnjana, 19:30h je i 89. kilometar.
7. Grožnjan – Buje (7,6 km, +89 m najduže najkraće dionice)
Krenula sam trčećim korakom, bilo je nizbrdo, al povremeno me već hvatalo gašenje…znate ono kad trčite i onda samo stop pa par koraka bauljanja…trebate spojit dvi žice da se upalite..pa opet… Blizu Buja je staza bila dosta uska, a zeleni su me stalno prestizali…puštala sam svakog pomicanjem metra udesno, a zatim vraćanja ravnoteže sljedećih 10 sekundi. I tako minimalno 20 puta. Padao je mrak i trebalo je vaditi lampu…Znači, čučnit. Čučanje je tada već bilo izrazito bolno i cijeli proces spor.
U tom je trenutku prošlo poznato drago lice i glas koje sam se nadala vidjeti na tom potezu, draga Beata koja je trčala 67 km. Tada se već grabite za svaku vanjsku slamku i podršku, jer ona iznutra već neko vrijeme krmi. 🙂 To me čučenje koštalo ultra sporog uspravljanja i blackouta od 3 sekunde u stojećem položaju….hmmm…pretpostavit ću da su bile 3 sekunde. E onda se trebalo sagnit po štapove, jer zašto bih se ja sjetila podignut ruksak i štapove u jednom potezu. 🙂
Stigla sam u Buje…još 13 km do kraja… Ili “12,8 km ako vam je tako lakše” – kako je rekla draga curica volonterka…na tren mi se učinilo da je to bila ista curica s istom rečenicom od prošle godine kad sam trčala 67 km. Bilo je 20:50h i 97. kilometar.
8. Buje – Umag (12,8 km, +138 m uciljavanja)
I onda za kraj, dame i gospodo, opet blato! Nimalo cool za sada lijevo koljeno koje me deralo još od Oprtlja i prednji dio gležnja na desnoj nozi – ukočenost, grč, stani, isteži, jauči, šuti…tako nanovo svakih 15 minuta. Pao je mrak, upalila sam lampu, al se nakon 3 minute počela gasit. “Pas mater, sad moran opet čučnit”… sto godina je trajalo to minjanje baterija, ćorava u mraku s torchom od mobitela i pazim da mi mob ne sklizne u blato… Ajd uspravi se sada, ovo ti je zadnje čučanje. Još malo pa će Umag, još samo malo…potrči, možeš ti to…ne spava se tebi, ne spavaaaazzzz….ma prošlo je već 5-6 km… odjedanput se pojavila tabla “10 KM”.
Will somebody just shoot me??!
Nakon par minuta su mi se raspukli žuljevi na lijevom stopalu.
Anyoneee??! Why don’t you just kill me??
Taj osjećaj trnaca sljedećih 10 minuta me tjerao na hodanje, ali kad se to malo sve utabanalo počela sam trčati. I onda opet kratki spoj…pa napraviš par bauljavih koraka, pa opet počneš trčat… činilo mi se da ravnu crtu bolje držim dok trčim nego u hodanju. Oću pit neću pit, nisam žedna, oću jest, ma šta ću jest, piški mi se, ne piški mi se, ko će opet čučat…Neispavanost me posve obuzela, da sam sklopila oči na duže od 3 sekunde, skljokala bih se. Trk, hod, trk, hod…Hajde, možeš ti to, znaš tko te čeka u cilju. Još malo… hajde još samo 2-3 kilometra….Nakon 10 minuta pojavila se tabla “5KM”.
Ko je pomaka cilj??!! Zašto se igrate sa mnom??!!
Idemo, pomalo, neće se žuljevi ognjojit, ne brini; koljeno će ti malo nateć, pa šta onda, nit si prva niti zadnja. Zglob, istegnuće, tetiva, ovo ono, taj neki grč, što god to jest, okamenjena koljena, niti prva niti zadnja…Još samo malo.
5… 4…. 3…. 2…..1….. zadnjih 1 km sam ubrzala tempo, šut adrenalina…klasika. Zakoračila sam na beton, pratila pomno zastavice, došla do onog kružnog toka i vidjela dragog…zagrljaj, poljubac, suze, sreća…Utrčavanje u cilj…
Nije snimljeno, ali nakon ovog osmijeha uslijedilo je: Kad ćemo opet? 🙂
Ma na cilj uvijek nastojte doći s približno istim osmijehom s kojim ste otišli na start – dobro znate da jedva čekate opet na stazu. 🙂
Čini mi se da ovu utrku mogu rezimirati jednom rečenicom:
What you see is what you get.
Ali onu “seeing is believing” često zamijenim sa “seeing is doing” jer bez treninga glave i tijela nema ostvarenja cilja. Stoga, SEE IT, DO THE WORK, and GO GET IT. Taj sam cilj vidila i dok sam trenirala na Sljemenu, Maksimiru, na jogi, za tipkovnicom, u šetnji, pred spavanjem…i vidjela sam ga od prvih koraka penjanja na Učku i ta bi me slika digla svaki put kad bih moralom pala. Na trci bi često to dizanje same sebe bilo popraćeno i suzama, razmišljanjem kako sam sretna i sretnica te flashbackom svega dobrog i lošeg što mi se izdogađalo u životu. Eh ti flashbackovi, u tom fizičkom teretu izvuku i svaki vaš emocionalni.
A ove su utrke ionako preslika naših života: korak po korak, poslije kiše dolazi sunce, pa onda opet kiša…snijeg, blato, vjetar…pa opet sunce…
A cilj ionako nije kraj, već još jedan početak.
No Comments Found